Ljetna škola u Rusiji: Zašto baš Rusija?!

Čitatelji Studentskog.hr koji su prošlo ljeto slučajno naišli na neke kolumne o ljetnoj školi u Danskoj, vjerojatno se sjećaju da je postojala neka cura koja je tamo putovala. Prvo je pisala o pripremama i o tome kako se prvi put vozi avionom, onda je bila šokirana njihovim (plaćenim) obrazovanjem, a na kraju je izračunala koliko je novaca potrošila. Mogli ste zaključiti da ta djevojka ne voli ljeto provoditi u Zagrebu, nego na sjeveru.

E da. Ta djevojka u nedjelju putuje u Sankt Peterburg na tri tjedna, a potom u Nizozemsku na još dva tjedna. Po portalima i na Google Now piše da će sljedećih dana temperatura u Zagrebu biti 36 stupnjeva. Pretpostavljam da onda nije loše imati želju to „proživjeti“ i „preživjeti“ negdje sjevernije?

Nakon što sam se prošle godine vratila s putovanja, mislila sam da ću ovo ljeto pisati diplomski rad i uživati u blagodatima zadnjih ljetnih praznika u životu. Aha. Malo sutra. Znate kad sam skužila da neću? Kad sam preko zimskih praznika naišla na predobru ljetnu školu u Nizozemskoj i brzo izgubila bitku sama sa sobom i odlučila se prijaviti. Ako se prijavim među prvih sto, dobit ću bicikl (u najam) besplatno!

Kako je došla Rusija?

Imam Instagram. Napravila sam ga prošlo ljeto. Odlično mi je što se uz svaku sliku može označiti gdje je fotkana pa onda ljudi mogu vidjeti kamo osoba sve putuje. Sigurnosno je to ogroman problem, ali o tome ću razmišljati ako budem direktorica SOA-e. Bilo mi je fora objavljivati slike i onda s vremena na vrijeme pratiti gdje sam sve bila. Fora je objavljivati slike s različitim heštegovima i gledati koja se budala još sjetila heštega #ScrewAnchors (ima nas čak sedmero!). E pa tako sam u siječnju radila jedno veliko i zabavno psiholingvističko istraživanje o naglascima i na Instagram stavila ovu zakon sliku iz „laboratorija“:

Foto: Instagram

I hrpu heštegova uz nju. Između ostaloga i hešteg #Linguistics. Nekoliko dana nakon toga, tu mi je fotku lajkao (Kako se to kaže na Instagramu? Srcao?) netko tko se zvao Njujorški institut za lingvistiku u St. Peterburgu. Ne samo da su mi lajkali (srcali?) tu sliku, nego su me počeli i pratiti. Nakon što se čovjeku to dogodi X puta sa svim onim fitness trenerima i umjetničkim noktima, nekako otupi na to.

Međutim! Jedno sam jutro ipak odlučila kliknuti na taj nyi sp nešto, i iznenadila se. Ljetna škola koja se organizira već 14. put, u St.Peterburgu, traje tri tjedna, a bavi se lingvistikom, kognicijom i kulturom. Može! Otvarala sam sve linkove, guglala, proučavala što mi sve treba za vizu, koliko košta i traje let, ima li tamo mafije, gdje Putin ima rezidenciju, hoće li mi izvaditi bubreg i zaključila da ću se prijaviti.

Kako izgleda prijava?

Za prijavu sam morala ispuniti hrpe i hrpe podataka, uključujući detaljne opise kolegija koje sam slušala na matičnom sveučilištu, a koji su se ticali toga što bih učila na njihovoj ljetnoj školi, s imenima i kontaktima predavača (ili u mom slučaju: jedna jedina profesorica koja mi je predavala sve te, slične, kolegije). Uz to, morala sam sastaviti i četiri eseja na engleskom, u kojima sam opisivala kako mislim primjenjivati znanje koje steknem tamo, gdje se vidim za pet, a gdje za deset godina, i – najbolje: da mi netko tutne kameru u ruke i kaže mi da snimam svojih 24 sata, što bih snimila i kako bi se taj film zvao.

Prijave su bile do nekog datuma, a ja sam sve skupa poslala tri dana kasnije. Ako me ne uzmu, nema veze.

Tek sam onda vidjela da jedan od dvoje profesora koje sam navela kao nastavnike koji me jako dobro poznaju (…. Da, i to postoji…. ….), mora direktno njima poslati pismo preporuke. Poslala sam mail svojoj profi i rekla joj da bi bilo jako lijepo ako može, a da je rok bio prije nekoliko dana.

Dva tjedna kasnije, stiže mi e-mail: „Čestitamo, primili smo vas“. Ja sva sretna. Zovem profesoricu da ju pitam što je napisala kad su me primili izvan roka, a ona kaže: „Nisam ništa ni poslala. Super, znači niti ne moram?“

Nakon toga sam, na hrvatski način, probila još neke rokove. Na primjer, glavni rok za plaćanje koji je bio u utorak (a danas je subota), i ja još uvijek nisam platila. Ali čula sam se danas sa studenticom koja mi je pomoć u snalaženju, i ona nije djelovala zabrinuto. Dapače, na moj mail „I was excited, but now I am super excited“ (jer ću imati prijevoz s aerodroma) odgovorila mi je da imam pravo biti uzbuđena, i stavila smajlić.

Pa se sad malo zabrinuto pitam… Što će biti s mojim bubrezima? Zašto mi se toliko raduju? Čak sam i vizu dobila bez ikakvih problema u kratkom roku, a s obzirom na to da sam studentica, nisam je morala platiti. Kad se guglaju rusko-hrvatski odnosi, Wikipedia kaže da su nam odnosi OK, i da mnogi Rusi kupuju kuće za odmor u Hrvatskoj. To je dobro.

Ono što mi se ne sviđa je što ne postoje nikakve aplikacije koje uspoređuju ŽIVOT u različitim gradovima. Za troškove života postoji (numbeo.com – odlična!), ali negdje gdje će mi na jednom mjestu reći koliko je neki grad veći/manji od Zagreba, koliko više/manje ljudi živi tamo, odnos kafića, restorana, kazališta, parkova… Nešto o načinu života (koliko prosječni ljudi popiju kava, pročitaju knjiga, godišnje bicikliraju do posla, posjete koncerata, znaju engleski i druge strane jezike…) i razlici/sličnosti s vremenskim prilikama. Mislim da bi mi to moglo dosta pomoći u planiranju puta, kad ovako idem sama na drugi kraj Europe.

Neki će reći da je u tome čar putovanja, da takve stvari saznaješ s ljudima u interakciji. Da, ali kada moj budući petotjedni život u dvije strane zemlje mora stati u dva kofera s ukupnom težinom do 31 kilogram, svaka je informacija dobrodošla! 

Kad diplomiram i ne nađem posao najesen, možda sama osmislim takvu aplikaciju i start-up. A sad dijelite ovo svim poslovnim anđelima, dok idem pakirati stvari. #PripremaZaVečeruSPutinom

Foto: Screenshot/Facebook

P.S. Studentski dom u kojem ću spavati navodno izgleda kao zagrebačka Mamutica. Ogromno. Stay tuned!