Balkanska redaljka
Pojam interkulturalne škole još jednom je pokrenuo redaljku među ova tri klana. Ništa čudno. Nije to čak toliko teško ni pokrenuti. Danas bilo što da spomeneš svede se na međusobno vrijeđanje i izražavanje mržnje između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ova tri naziva više nisu izraz za nacionalnu pripadnost, već su postala riječi uvrede.
Pojam interkulturalne škole još jednom je pokrenuo redaljku među ova tri klana. Ništa čudno. Nije to čak toliko teško ni pokrenuti. Danas bilo što da spomeneš svede se na međusobno vrijeđanje i izražavanje mržnje između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ova tri naziva više nisu izraz za nacionalnu pripadnost, već su postala riječi uvrede.
Diri daj rigi digi digi daj ra ra rigi digi digi daj ra ra ra ra ra ra. Takvim ritmom kreće klasična balkanska farsa koju gledamo, slušamo i ponavljamo proteklih 20 godina. Ubacimo sad još malo treši prizvuka uz razne psovke i partijanje može započeti. Jučer, danas i sutra gledali smo i gledat ćemo pomno izabrane izraze i riječi kojima se častimo mi, Srbi i Bošnjaci. I kojima krivimo jedni druge za svakakve pizdarije. Ko o čemu, Balkanci o poštenju? Zamislite jednu veliku redaljku. Dođe Hrvat, naguzi Srbina, a Srbin naguzi Bošnjaka. Sutra opet, samo obrnutim redoslijedom. I prekosutra. I tako dalje, da sad ne nabrajam dane i godine
Nego, zašto spominjem tri balkanska klana koja i dalje ratuju odmah na početku? Vjerujem da ste vidjeli kako je u Borovu naselju trebala biti otvorena interkulturalna škola. Koja je sad to pizda materina i što će nam? Eto, treba nam, da prestanemo postavljati pitanja poput ovoga. Ovaj, da, trebala je biti otvorena. Škola u kojoj bi djeca različitih nacionalnosti, umjesto u odvojenim školama kao sada, zajedno pohađala nastavu i tako, između ostalog, učila o međusobnim različitostima i uvažavanju istih. Kažu prva suvremena škola u Hrvatskoj. Nismo mi baš upoznati s pojmom suvremenosti. Za nas je suvremenost još uvijek popišati se iza grma u parku, a da te ne vidi baba koja bere gljive i djeca koja se igraju skrivača. Osim ako nisi jedan od onih koji u šumarku skrivenom piša upravo iz tih razloga.
Bilo kako bilo, da se ja vratim na školu. Pojam interkulturalne škole još jednom je pokrenuo redaljku među ova tri klana. Ništa čudno. Nije to čak toliko teško ni pokrenuti. Danas bilo što da spomeneš svede se na međusobno vrijeđanje i izražavanje mržnje između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ova tri naziva više nisu izraz za nacionalnu pripadnost, već su postala riječi uvrede. Zgnušamo se, lice nam se namršti, a donju usnu gordo prebacimo preko gornje ližući sline koje nam izlaze po kutevima. Uooop! I kreće guženje. Tko je koga, tko je kakav, s kim je tko i ostale bljuvotine.
MOJE DIJETE NEĆE IĆI U ŠKOLU S UBOJICAMA, napisala je jedna bijesna mama ispod članka o navedenoj ustanovi. Okej. Neće ići. Škola nije otvorena, a i da jest, vjerujemo ti da ne bi upisala dijete u nju. Što je time gospođa mama napravila? Prvo, nazvala je svu djecu koja bi pohađala školu ubojicama. Riječ različite i riječ nacionalnosti ne znače da bi školu po deafaultu pohađala djeca Srba i Bošnjaka. Možda bi se tu našlo djece mađarske, talijanske ili neke druge nacionalnost. Aaaaaali ne može to tako! Treba kupiti opremu za djecu. Pa oni bi u toj školi bili obučeni u vojničke odore s puškama i granatama. Učionica podijeljena na tri dijela, a svaki dio odvojen barikadama i bodljikavom žicom. Kroz rovove se provlače do WC-a, a onda se i tamo poubijaju jer je jedna kabina za pišanje. Druga stvar, dotična gospođa mama koja tako olako s usana na prste baca riječi i njima maše mora biti svjesna da je sama sebe svrstala među ubojice. Ubila je vlastito dijete bacivši ga u ponor idiotarija kojima je našopana. I ne samo ona. Svi ostali kojima su umovi i dalje zagađeni. Gnušajte se sad koliko hoćete, pljujte bale iz nosa koje ste progutali i ne znam ni ja više što. Zrak ne zagađuju ispušni plinovi iz automobila, tvornica i tako dalje. Zagađujemo ga mi sami.
Na našu žalost ili sreću ta škola učenicima nikad neće otvoriti vrata. Kako zbog političkih sranja, tako i zbog ovih naših, smrtničkih. Rijetki su oni koji bi, ako bi došlo do tog trenutka, podržali njeno otvaranje i upisali djecu. Još malo i zgrada će početi trunuti. Za par godina bit će okupljalište đilkoša. Tako nam i treba. Pusti sve u tri pipiripija. Zašto okrenuti glavu budućnosti kad je prošlost tako dobra? I baš se dobro živi u prošlosti. U izobilju dobrih odnosa i međusobnog podržavanja. Tamo gdje cvjetaju polja ljubičica, na brdovitom Balkanu.
Privest ću lagano kraju jer što god idem dalje, napisat ću još gore stvari od onih koje viđam svakodnevno. Moji roditelji su prošli kroz pakao rata. Tata mi je branitelj. I što ćemo sad? Ništa. Kbkk. I da dodam još nešto na onu suvremenost, suvremeno je reći da ti je netko u obitelji branitelj. Jesam li vam sad draži, nacijo predraga, ako se pokušam malo asimilirati s vama?! Poštujem tugu onih koji su izgubili članove obitelji i prijatelje, ali ne suosjećam jer ne mogu suosjećati. Naučen sam da ljude dijelim na dobre i loše, da poštujem prošlost, učim iz nje i ne radim iste greške. Naučen sam da mi iz usta ne izlaze gnjusobe i podjele na temelju vjerske, nacionalne i bilo kakve druge pripadnosti. Kakvi Mađari, Finci, Srbi i Bošnjaci. Svi smo mi kost, koža, pimpek Joža i pica Mica. Ajmo sad opet ispočetka, 1, 2, 3, redaljka – diri daj rigi digi digi daj ra ra rigi digi digi daj ra ra ra ra ra ra!
