Nagrađeni literarni rad Hrvoja Debeljaka: „Za moj 18. rođendan netko je pozvonio na vratima...”

• Donesena odluka o pobjednicima literarnog natječaja „Internet može biti ljepše mjesto”
• Učenica Lea Sekulić, pobjednica literarnog natječaja: „Stariji zapravo ne razumiju prave mane interneta”
• Nagrađeni literarni rad učenika Marka Jukića: „Iskoristili smo priliku za bijeg kada su nasilnici zastali na kiosku”

Internet može biti ljepše mjesto

 

Skrolam tako po Instagramu kao i obično i vidim jednog simpatičnog dečka. Pogledam mu opis profila, koji je naravno stavljen pod privatno jer zašto ne, dolazi iz Osijeka. A ja iz Varaždina. No, skidam profilnu i zoomiram ju (ne na Zoomu preko kamere, nego običnim povećalom na mom mobitelu) i zaključujem da se čini zgodan i lijep. Odlučim mu poslati zahtjev u nadi da će ga prihvatiti.

Prolazile su minute, sati i on me prihvatio. Ostatak fotki na profilu bio mu je baš bezveze (kao i sada), nikakve poveznice, feeda ili nečeg sličnog. Kad li je meni u chat došla poruka: „Hejj!“

Nisam znala što učiniti pa sam samo lajkala poruku. Kako glupo od mene. No, on je nastavio i pitao me kako sam, što radim, odakle sam, koji sam razred, gdje točno stanujem, moje konfekcijske brojeve i puno toga još.

Dopkali smo se par dana zaredom i kada sam ga pitala kako je, reče on da je napaljen. Ja pomislim dobro, to je valjda normalno za njegovu dob, no on kaže zbog mene. Odmah sam bila crvena k'o paprika, a nije da sam već 17-godišnjakinja.

Razmijenili smo mi fotografiju, dvije-tri i tako su opet prolazili dani. Kad on meni kaže kada ćemo se naći uživo. Niti se ja mogu ikako iskrasti do Osijeka, ali on do Zagreba može. No, gdje bi se mi pronašli, u našem stanu s mojim starcima sigurno ne.

Ali on je bio ustrajan, ponudio je sto rješenja – možemo u Zagrebu negdje daleko od mog stana, no za mene i dalje postoji mogućnost da me netko od dosadne rodbine vidi. Pa onda da se nađemo na nekoj trećoj lokaciji jednako udaljenoj od Zagreba i Osijeka (možda Daruvar, ali tamo mi je stric), pa da se nađemo na Skypeu, kod njega u Osijeku, na moru, u inozemstvu, simo-tamo i dani su prolazili.

Dobar je on dečko, iako smo se više mjeseci dopisivali, a nikada upoznali uživo, on je i dalje imao za mene razumijevanja iako je uvijek našao način kako bismo se mogli sresti. I taman dok sam puhnula 18. svjećicu, logički, za moj 18. rođendan koji sam slavila s prijateljima, netko je pozvonio na vratima.

„Igor!“ „Andrea!“ To mi je bio prvi poljubac. Mogla sam pjevati „17 mi je godina, a još se nisam ljubila“, no s 18 više to nije tako moglo biti. Srećom.

Sada, par godina kasnije, sjedim i razmišljam gdje je on. Kamo se sakrio, kamo je odlutao. Vjerojatno na neko ljepše mjesto od interneta.

Ali Internet je doista lijepo mjesto. Tamo sam upoznala Mislava s kojim sada pijem jutarnju kavicu u zajedničkom stanu. Na greškama se uči, kaže se, pa sam drugi put i ja bila pažljivija u nekim stvarima (nisam odavala adresu na primjer), a sve se dogodilo tako spontano. Tako, tako lijepa priča. Lijepo mjesto zvano Internet rodilo je još jedan život.

Podsjetimo, Centar za razvoj mladih raspisao je ovaj natječaj kako bi potaknuo mlade na razmišljanje o posljedicama nasilnog ponašanja te ih osvijestio što im primjereno ponašanje u virtualnim prostoru može pozitivno donijeti – prijaviti su se mogli učenici svih osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. Riječ je o jednoj u nizu aktivnosti koje se u partnerstvu sa Ženskom sobom te uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike provode u sklopu projekta Siguran klik.

Članak je nastao u sklopu projekta Siguran klik, a za sadržaj je odgovoran isključivo Centar za razvoj mladih.