LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Siguran klik

Nagrađeni literarni rad učenika Marka Jukića: „Iskoristili smo priliku za bijeg kada su nasilnici zastali na kiosku”

U cijelosti donosimo literarni rad pod nazivom „Internet može biti ljepše mjesto” s kojim je učenik 6. razreda Osnovne škole Franje Krežme u Osijeku osvojio drugo mjesto na natječaju provedenom u sklopu projekta Siguran klik koji provode Centar za razvoj mladih i Ženska soba.

U cijelosti donosimo literarni rad pod nazivom „Internet može biti ljepše mjesto” s kojim je učenik 6. razreda Osnovne škole Franje Krežme u Osijeku osvojio drugo mjesto na natječaju provedenom u sklopu projekta Siguran klik koji provode Centar za razvoj mladih i Ženska soba.

Nakon što smo proglasili tri najbolja literarna rada pristigla na natječaj Internet može biti ljepše mjesto te objavili pobjednički, donosimo drugoplasirani. Njegov je autor Marko Jukić, učenik 6. a. razreda Osnovne škole Franje Krežme u Osijeku


Vezano:
Rad se može pročitati u nastavku. 
Internet može biti ljepše mjesto
 

Moje ime je Ivan i učenik sam šestog razreda. Svi su u mom razredu  imali društvene mreže – osim mene. Tata i mama nisu mi dopuštali.  Shvaćao sam što mi žele reći, ali ipak sam se osjećao nekako izolirano. Filip me počeo nagovarati da mi instalira Facebook, a na kraju sam i pristao. Mami i tati sam obećao da ću biti jako oprezan.

Pronašao sam ljude sa sličnim interesima: ljude koji čitaju knjige, slažu Lego kocke i programiraju. Imao sam mnogo prijatelja na Facebooku. Upoznao sam i Hrvoja. Ima 12 godina. I Filip ga je imao za prijatelja na Facebooku. Prošlo je dva dana i Hrvoje nas je pozvao u park u 18 sati. Rekao sam mami i tati da idem s Filipom. On me već čekao. Moram napomenuti da je bila zima, park je bio u mrklom mraku i nije mi bilo ugodno. Spazio sam nekoliko silueta. Kako sam se približavao do mene je dopirao zvuk cajki. Ogledavao sam se i tražio Hrvoja – mog i Filipovog Facebook prijatelja. U parku uopće nije bilo djece. Onda je horor počeo! Dečko od 17 godina prišao nam je sa zlobnim smiješkom na licu. Iza njega se pojavio dečko na biciklu. Uopće se nisam osjećao ugodno u njihovom društvu. Dečko od 17 godina se isprsio i zaustio „Šta ima klinci?! Kud' ste krenuli?“ Rekli smo im da čekamo prijatelja. Na moj najveći užas, znali su naša imena. U jednom sam trenutku shvatio da je jedan od njih upravo naš Hrvoje te da smo prevareni. Jeza se nadvila nad nama. U mojoj je glavi odjednom bljesnula riječ „TRČI!“. Potrčao sam koliko su me noge nosile, a i Filip me dostizao. Samo smo htjeli doći do gradskih svjetala. Veliki zlokobni momak sustigao nas je i rekao: “Hej, mali! Nemoj me umarati. Imaš li ti možda love? Ak' imaš deset kuna pustit ćemo te.“ Uza sebe nisam imao ništa. Svjetlo i rijetki prolaznici ulijevali su mi nadu da ćemo se nekako izvući iz ove situacije. Zlostavljači su shvatili da nemamo novca, no nisu nas htjeli pustiti. Samo su tražili nekoga na kome bi se iskalili. Htio sam se rasplakati, a potajno i jesam. Nemojte nikome reći! Što mogu, ipak sam samo dijete. Onaj veliki momak približio mi se neugodno blizu i rekao: „Aj, ne boj se! Nećemo te tući… za sada!“. Nisam mu baš vjerovao. U glavi su mi se vrtjele mamine i tatine riječi kako se na Facebooku svatko može predstaviti kako želi. Tek mi je sada palo na pamet da im uopće nisam spomenuo da ću danas upoznati dječaka s interneta niti da ću ići u mračni park. Praćeni dvojicom nasilnika došli smo do Trga Ante Starčevića. Ozbiljno sam razmišljao o tome kako je jadno terorizirati dva preplašena dvanaestogodišnjaka. Ova dvojica bila su starija i veća od nas, a ako su već tražili tuču – kako to da se nisu okomili na nekoga svoje dobi? Suze su mi curile od bijesa i, najviše, straha. Iskoristili smo priliku za bijeg kada su nasilnici zastali na kiosku. Trčao sam tako brzo da sam se osjećao kao da mi se pluća tope i kao da sam progutao radioaktivni otpad. Drugi dečko na biciklu me sustizao. Došao sam do svjetla, do ljudi, do Trga slobode. Bio sam na sigurnome. Filip je dotrčao do mene. Zlostavljači su zastali, kao da su se bojali ljudi i svjetla.  Konačno sam nazvao svoju mamu. Odmah je znala da nešto nije u redu i to se čulo kroz njezina panična pitanja. Došla je u roku od minute s tatom. Mama i tata su otpratili Filipa kući, a potom sam im sve ispričao. Gledali su me u šoku i nevjerici. Mama se tresla od straha, mislio sam da će se onesvijestiti od svega što je čula. Tata je, s druge strane, bio jako ljut. Pričao sam s njima cijelu večer. Bili su zabrinuti jer dvojica huligana u gradu presreću djecu i pokušavaju ih opljačkati, a pri tome se i lažno predstavljaju.. Na kraju se doznalo da oni žive u domu za nezbrinutu djecu. Mama i tata su ih prijavili jer nisu željeli da se ponovi užas koji se dogodio Filipu i meni, priznajem, djelomice i našom krivicom.

Filip i ja naučili smo vrijednu lekciju. Ne trebamo biti tako lakovjerni i odavati svoje podatke drugima. Mami i tati sam čvrsto obećao da se više nikada, baš nikada, neću uživo sretati ni s kim s Facebooka bez njihove pratnje. Internet može biti dobar i kvalitetan, samo trebamo paziti i biti promišljeni. Ponekada razmišljam o svemu što se dogodilo. Ponekada sanjam da opet uplašen trčim od svojih progonitelja. Volio bih da se nikome ne dogodi ono što se dogodilo meni.

Podsjetimo, Centar za razvoj mladih raspisao je ovaj natječaj kako bi potaknuo mlade na razmišljanje o posljedicama nasilnog ponašanja te ih osvijestio što im primjereno ponašanje u virtualnim prostoru može pozitivno donijeti – prijaviti su se mogli učenici svih osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. Riječ je o jednoj u nizu aktivnosti koje se u partnerstvu sa Ženskom sobom te uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike provode u sklopu projekta Siguran klik.
 

Članak je nastao u sklopu projekta Siguran klik, a za sadržaj je odgovoran isključivo Centar za razvoj mladih. 
FOTO: PIXABAY