„Tri mjeseca u Americi potpuno su promijenila moj pogled na svijet”
Studentica zagrebačke komunikologije Lidija Šomodi provela je 3 i pol mjeseca u dalekoj Americi, a pritom joj je najveći problem bio spakirati se i krenuti kući.
Studentica zagrebačke komunikologije Lidija Šomodi provela je 3 i pol mjeseca u dalekoj Americi, a pritom joj je najveći problem bio spakirati se i krenuti kući.
Dobro je poznato da studentski život nije lak, ali da u isto vrijeme sa sobom nosi brojne mogućnosti. Osim brojnih razmjena koje se studentima nude na pladnju i koje mnogi koriste, brojni su i work & travel programi kojima se brojni studenti odlučuju za odlazak na različita mjesta nerijetko na drugom kraju svijeta. Iako su prednosti ovakvih programa brojne – omogućuju osamostaljenje, putovanje i upoznavanje s mnoštvom mladih, ambicioznih ljudi – odluku za odlaskom na jedan od njih nije lako donijeti. Čak i kad se radi o samo nekoliko mjeseci, pomisao na boravak daleko od obitelji i prijatelja u potpuno novom okružju nosi sa sobom i određene bojazni. Jedna od onih koja se na taj važan korak odvažila jest i Lidija Šomodi, studentica na apsolventskoj godini komunikologije, koja je u američkom Breckenridgeu ljetos provela 3 i pol mjeseca. Kako joj je bilo, je li zažalila i što joj se sve izdogađalo, saznajte u nastavku.
Što te potaknulo na prijavu? Kako si se odlučila donijeti tako veliku odluku?
Na prijavu su me potaknuli moja znatiželja i nemirni duh koji me uvijek tjera da istražujem nešto novo i nepoznato. Jedna moja prijateljica bila je na tom programu prije dvije godine i vratila se kući puna dojmova i lijepih priča, pa mi je to bila dodatna motivacija za prijavu. Iako sam već prošle godine razmišljala o Americi, nekako nisam osjećala da je pravo vrijeme, ali ove godine odlučila sam da je to to i da moram ići dok još imam priliku.
Studentima uvijek najveći problem predstavlja birokracija. Kako si se ti nosila s njom i što bi izdvojila kao najvažniji savjet za one koje borba s formularima tek očekuje?
Sam proces prijave zaista je bio veoma dugotrajan i izazovan. Najprije na službenoj stranici agencije preko koje se odlučiš putovati moraš ispuniti prijavnicu za čije ti ispunjavanje treba najmanje pola sata. Zanima ih sve: što studiraš, čime se baviš, što očekuješ od programa, a moraš snimiti i jednominutni video koji šalju poslodavcima koji se zatim odlučuju hoćeš li se uklopiti u njihov tim ili ne. Uplaćuješ prvu ratu, a u međuvremenu agencija tvoju prijavu šalje poslodavcima za koje si se ti odlučio ako ideš sam na program kako sam ja išla. Zatim se putem Skypea obavlja intervju gdje ti poslodavac potvrđuje da si primljen na posao. Slijedi plaćanje druge rate i ispunjavanje liječničkih dokumenata i na kraju prijava za vizu. Tu također treba izdvojiti oko sat vremena da se ispuni cijela prijavnica i nakon toga slijedi razgovor u ambasadi. Iako sam mislila da će to biti najstresniji dio cijele prijave, razgovor je doslovno trajao manje od minute. Kada ti kažu da ti je viza odobrena, tražiš kartu za avion i krećeš s pakiranjem kofera.
Budući da si žensko, vjerujemo da ti je pakiranje predstavljalo ipak malo veći problem od same birokracije. Kako se spakirati za nekoliko mjeseci na drugom kraju svijeta?
Haha, kada ti jednom odobre vizu i kada platiš kartu za avion, zaboraviš na sve ostalo od svih emocija koje te preplave. Pakiranje sam doslovno obavila u dva dana, uzela sam veliki kofer koji sam samo dopola napunila jer su nas svi savjetovali da uzmemo što manje stvari jer ćemo si tamo sve moći kupiti veoma jeftino. U putnu torbu koju sam smjela unijeti u avion spremila sam nešto domaće hrane i odjeću za svaki slučaj ako bi bilo nekih neočekivanih situacija tijekom puta s obzirom na to da sam do krajnje destinacije sveukupno putovala 35 sati (dva avionska presjedanja i kombi).
Kakav je bio osjećaj biti na potpuno novom kontinentu? Koliko je trajala prilagodba, jesi li imala problema sa snalaženjem?
Kada sam napokon došla u Breckenridge nakon 35 sati putovanja, jedino što mi je trebalo bili su krevet i tuš. Upoznala sam se s voditeljicom ljudskih resursa resorta u kojem sam odsjela i radila te od nje dobila ključeve svoje sobe. Tamo me već dočekala jedna cimerica koja je došla iz Slovenije. Kasnije su nam se pridružile još jedna cura iz Hrvatske i zatim jedna cura iz Makedonije. Samu sebe iznenadila sam brzinom prilagodbe na drugi kontinent i vremensku zonu. Što se tiče posla, na početku nisam mogla shvatiti koliko je njima posao sasvim sporedna stvar u životu i koliko ga neopterećeno obavljaju. Znaju, ako im se jedan posao ne sviđa, da će lako pronaći neki drugi. Sama sam na svoje oči vidjela kako se jedan dečko posvađao sa šefom i dao otkaz jer je bio nezadovoljan. Nije se brinuo hoće li drugi dan imati što za jesti jer je znao da će drugi posao pronaći kad god poželi. Kada sam nakon mjesec dana pronašla i drugi posao, tada sam se posve opustila i odlučila uživati. Nisam razmišljala hoću li nešto izgovoriti krivo ili ću nešto napraviti pogrešno na poslu. Iako je ponekad znalo biti naporno, sve se to zaboravilo kada su krenula putovanja i zasluženi odmor.
FOTO: Lidija Šomodi
Amerikanci su me veoma ugodno iznenadili. Moram priznati da sam tamo otišla puna predrasuda da će svi biti lijeni i nezainteresirani, ali oni su nas dočekali puni oduševljenja i brzo nas prihvatili kao svoje. Za sve što nam je trebalo bili su i više nego spremni pomoći. U kojem se god gradu našli, koga smo god zamolili za pomoć ili postavili pitanje, svi su nam sa zadovoljstvom odgovarali i upućivali nas kuda moramo ići.
Što bi izdvojila kao najveću prednost i pozitivnu stvar pri ovakvom iskustvu?
Najveća prednost je to što ti se u potpunosti promijeni način na koji si dosad gledao na svijet. Upoznaš nove ljude, novu kulturu, novi način rada. U potpunosti ti se promijeni svjetonazor, naučiš se brinuti sam o sebi, donositi odluke bez uplitanja roditelja, postaješ samostalniji nego ikad prije.
Što ti je predstavljalo najveći problem?
Najveći problem bio je spakirati se i krenuti kući, hehe. Ali ne zbog prepunog kofera, već zbog činjenice da napuštaš mjesto koje ti je bilo dom tri mjeseca, a uopće nisi siguran hoćeš li te ljude ikad više vidjeti u svom životu. No na svu sreću, zahvaljujući modernoj tehnologiji lako ostaneš u kontaktu sa svima, no jasno je da tijekom vremena ti odnosi nažalost izblijede. Nadam se jedino da će oni, ako se ja ne odlučim na ponovni odlazak tamo, doći posjetiti mene u Hrvatsku.
Jesi li, u konačnici, zadovoljna svojim odabirom? Što bi poručila onima koji se dvoume oko prijave za nešto slično?
Iskreno smatram da mi je to najbolja odluka koju sam dosad donijela u svom životu. Pod dojmom ostaješ čak i nakon toliko vremena od povratka kući i to jednostavno postaje dio tebe. Svima koji se dvoume savjetovala bih da se prijave što prije jer sam sigurna da će to unatoč onome što dožive na svojoj američkoj avanturi zasigurno biti nezaboravno i posve drugačije nego išta prije.
Nadamo se da će vam Lidijino iskustvo pomoći da se i sami odlučite na slično iskustvo, odaberete državu u koju već dugo želite otići, posjetite njezine kulturne sadržaje i prirodne ljepote, rastete profesionalno i stvorite prijateljstva za cijeli život.
