Kako je uvedena telefonska linija koja život znači?

Sve do 1937. godine, odnosno, više od šezdeset godina od izuma telefona, nije postojao broj za brzi poziv hitnim službama u slučaju potrebe. U Londonu je, primjerice, na telefonima sa starim brojčanikom bilo potrebno okrenuti tek nulu i čekati operatera koji je preusmjeravao pozive. Operater bi tada primio poziv te pozivatelja preusmjerio k traženom kontaktu ili hitnoj službi na zahtjev.

Prekretnica se dogodila na današnji dan, točnije, 30. lipnja 1937. godine, kada londonski operateri uvode prvu telefonsku liniju za hitne slučajeve i to s brojem 999. Naime, u trenutku kada bi netko okrenuo taj broj, u centrali bi se upalila crvena lampica i uključio se zvučni signal, što je bio znak da stiže poziv koji je potrebno odmah preuzeti.

 

Kako je sve počelo...

Ključno je znati da je prethodna praksa pozivanja s okretanjem nule eliminirala bilo kakve prioritete među pozivima. To je značilo svojevrsno čekanje u redu, neovisno o tome je li slučaj hitan ili nije, dok se prvi slobodan operater ne javi.

10. studenog 1935. dogodio se tako požar u jednoj obiteljskoj kući u Londonu, u kojem je poginulo pet žena. Susjed je pokušao nazvati vatrogasce i bio je toliko ogorčen što ga je telefonska centrala Welbeck držala u redu da je napisao pismo uredniku The Timesa, a čitava se priča zahuktala i potaknula vladinu istragu.
 

Zašto 999?

Broj 999 odabran je ciljano i praktično. Naime, korištenjem brojčanika na onovremenim telefonima, brojevi su se okretali, a ne tipkali kao danas. Broj 9 bio je najudaljeniji na brojčaniku, pa se time i teže moglo dogoditi da ga se odabere slučajno. Jednako tako, to je broj koji se na samome kraju brojčanika mogao jednostavno opipati, pa bi ga svatko u hitnom slučaju, čak i kada je mrak ili je prostor zadimljen, mogao odabrati bez pogleda na brojčanik.

Danas pak ne bismo mogli računati s takvim brojem, jer se na tipkovnicama može relativno brzo slučajno odabrati. U Europi je stoga općeprihvaćen broj za hitne službe 112, dok je u SAD-u 911.