Aseksualnost i mistična religioznost odvele u smrt pisca „ogrnutog Kabanicom“
Prema nekima, na današnji se dan rodio Gogolj, otac modernog realizma, književnik koji se čitavog života smijao gorkim smijehom sebi samome i sudbini „tužne Rusije“.
Prema nekima, na današnji se dan rodio Gogolj, otac modernog realizma, književnik koji se čitavog života smijao gorkim smijehom sebi samome i sudbini „tužne Rusije“.
Književnik ispod čije smo kabanice svi izašli osobit je, osim po izuzetnom stvaralaštvu, po još dvjema stvarima – odnosu prema ženama i odnosu prema religiji. Prvi mu je odnos učinio život usamljenim i tužnim, drugi ga je odveo u smrt. Mnogi su mu se književnici divili, mnogi su ga poštovali i s njim prijateljevali. Ostao je upamćen po nekim svojim jedinstvenim i neponovljivim djelima, prožetim ruskim duhom, djelima koja su mu osigurala titulu jednog od najvećih u povijesti ruske i svjetske književnosti. Kada je umro, za sobom je ostavio tajne i zagonetke koje, kako kaže Ana Ahmetova, nikada neće biti do kraja otkrivene:
– Nitko ne može shvatiti Gogolja. Sve je u vezi s njim nepojmljivo, od početka do kraja. Ništa se ne može sklopiti iz njegovih pojedinačnih karakternih crta. Čak je i Ljermontova lakše zamisliti... A Gogolj je nemoguć. I on nikada neće biti shvaćen. –
O Nikolaju Vasiljeviču Gogolju zna se mnogo. Najprije je smatran dobrim satiričarem, a kasnije je proglašen ocem ruskog realizma i socijalno-moralnog pravca u književnosti. Nesporno je da je on jedan od najvećih ruskih pisaca te stoji bok uz bok velikanima Puškinu, Tolstoju, Dostojevskom, Turgenjevu i Čehovu. Rođen je 31. ožujka 1809. (neki izvori kao datum rođenja navode 1. travnja) u mjestu Veliki Soročinci u Ukrajini, koja je u vrijeme njegovog rođenja bila dijelom velikog Ruskog Carstva. Školovao se diljem Rusije, a kasnije je radio na petrogradskom sveučilištu kao profesor povijesti. Često je putovao, no potkraj života vratio se u Moskvu gdje je i umro 1852. godine
Najvrjednijim mu se djelima smatraju: roman/poema Mrtve duše, kazališni komad Revizor, zbirka pripovjedaka Večeri u seocetu kraj Dikanjke, kojom se i javio u književnosti nakon što je prvo napisano djelo spalio, kao i priče/novele Šinjel, Taras Buljba te Zapisi jednog luđaka. Zanimljivo je napomenuti da je sva važna književna djela stvorio u samo deset godina – Večeri u seocetu kraj Dikanjke pojavile su se 1831. godine i donijele mu slavu, a najvažnije njegovo djelo, roman Mrtve duše, izašao je točno deset godina kasnije, 1841. Djela nastala u posljednjim godinama Gogoljeva života nisu poznata niti se smatraju važnima.
FOTO: Pinterest
Kažu da je Puškin, nakon što mu je Gogolj čitao rukopis Mrtvih duša, bio uzviknuo: Bože, kako je tužna naša Rusija. Ta tragična istina postat će lajtmotivom većine Gogoljevih djela, kako onih najlirskijih, tako i komičnih i satiričnih. Naime, njegova je realističnost često fantazmagorična, humor mu je natopljen suzama, a tragika obojena lakim podsmijehom i razdraganom sjetom.
Iako je prijateljevao s Puškinom koji je uživao u noćnom životu i neprekidnim balovima te je ljubovao dok nije pronašao onu pravu, Gogolj je bio potpuna suprotnost. Nije se ženio, a izgleda da nije imao ni sentimentalnih veza sa ženama te je u tom pogledu bio priličan osobenjak. Neki ga smatraju jednim od tužnijih slučajeva seksualnog samosputavanja u povijesti svjetske književnosti, ali ima i onih koji vjeruju da je bio – aseksualan. Njegov se odnos prema ženama iščitava iz njegovih djela gdje su često prikazane kao kobne ljepotice, iz nekakve skoro mistične daljine, kao one čija ljepota ponekad nosi pogibelj.
Tijekom druge polovice života, Gogolj je mnogo vremena proveo u zemljama Zapadne Europe, a najviše je boravio u Rimu. Spremao se na pisanje drugog pa onda i trećeg dijela Mrtvih duša jer je, po uzoru na Dantea, želio mrtve duše tužne Rusije provesti kroz pakao i čistilište u novi i preporođeni život. Međutim, to se nikad nije dogodilo jer mu se fizičko i duševno stanje pogoršavalo, a tome je uvelike doprinijela i Puškinova smrt.
– Rastao sam se s njim kao da se rastajemo na dan-dva. Kako je to čudno! Bože, kako je to čudno! Rusija bez Puškina. Vratit ću se u Petrograd – a Puškina neće biti! – izjavio je Gogolj shrvan nesretnom viješću.
Izgleda da je, nakon Puškinove smrti i bez direktne Puškinove podrške, njegova inspiracija umnogome presahnula te nije više imao dovoljno hrabrosti za bavljenje teškim životnim pitanjima u književnosti, ali ni u vlastitom životu.
U to je vrijeme na ispovijed otišao kod svećenika koji ga je optužio za grešan život i koji mu je djela proglasio grešnima, što je na Gogolja izrazito utjecalo. Tada piše knjige koje su uglavnom malo poznate van Rusije – Odlomci iz prepiske s prijateljima, Razmišljanja o božanstvenoj liturgiji i Autorsku ispovijest – djela koja ga, po mišljenju nekih slobodnijih književnih analitičara, približuju Blaiseu Pascalu i koja u određenoj mjeri nagovještavaju religiozni put kojim će potom često ići Dostojevski i Tolstoj, odnosno veliki i svjetski put ruske književnosti.
Utemeljitelj modernog ruskog realizma cijeloga je života nastojao govoriti u živim slikama, ne s argumentima i prikazati pravi život, a ne raspravljati o životu. To mu je u većini djela i uspjelo, što i ne iznenađuje jer nije služio revno, već s ljubavlju. Za sobom je ostavio tajne koje povjesničari književnosti nikada neće shvatiti, a to je samo pomoglo izgradnji kulta prozaista i dramatika koji se smijao gorkim smijehom jer, kako kaže Nabokov:
Gogol was a strange creature, but genius is always strange.
.jpg){kind=link}