ZagrebDox: razgovor sa Susannom Opstal, 24-godišnjom redateljicom odličnih dokumentarnih filmova
Susanne je 2014. diplomirala BA na Filmskoj akademiji u Amsterdamu i postala redateljicom dokumentarnih filmova. Gledali smo njezin film „Negdje nigdje” s kojim je ove godine prvi puta na ZagrebDoxu.
Susanne je 2014. diplomirala BA na Filmskoj akademiji u Amsterdamu i postala redateljicom dokumentarnih filmova. Gledali smo njezin film „Negdje nigdje” s kojim je ove godine prvi puta na ZagrebDoxu.
Susanne je mlada, zanimljiva, normalna i drugačija.
Njezin film natječe se u kategoriji Teen Dox (za najbolji film namijenjen tinejdžerima).
Ima tešku tematiku i nakon njega je stvarno potreban razgovor.
O studiju u Amsterdamu
Završivši srednju školu, Susanne je napravila svoj prvi film. Učiteljima se svidio te je za nagradu dobila tečaj na kojem je trebala otkriti želi li se stvarno baviti dokumentarnim filmom. Do tada ju je, priznaje, više privlačila gluma. Kad je prvi put otišla na Filmsku akademiju u Amsterdamu, sve joj se činilo jako veliko, a buduće kolege arogantnima. Bili su umišljeni i puni sebe jer snimaju filmove.
Iako je zamalo odustala, uskoro odlučuje upisati studij, kao jedna od najmlađih dokumentaristica. Na njihovoj Akademiji svake se godine na preddiplomski studij upisuje šest redatelja dokumentarnih filmova i šest redatelja igranih filmova. Na prvoj godini pretežno se uči teorija, postavljanje kamere, zvuka, slike… A kasnije sve više snimanja pravih filmova. Susanne je želja bila snimati eksperimentalne i filozofske dokumentarce, a ne objektivne, kakvi su uobičajeni.
Napravivši jedan uspješan drugačiji dokumentarni film, afirmirala se u tom krugu pa su joj od tada omogućili ostvarivanje svih njezinih želja.
O ideji za film
Pretpostavljamo da su čitatelji ovog portala rođeni kasnih osamdesetih i u devedesetim godinama, ali unatoč svojoj mladosti, vjerojatno su čuli za masakr u srednjoj školi Columbine, koji se dogodio 1999. godine u SAD-u. Dvojica naoružanih tinejdžera, Eric Harris (18) i Dylan Klebold (17), 20. travnja te su godine upali u školu s bombama, sačmaricama i pištoljima te ubili 12-ero, a ranili 23 ljudi. Nakon 45 minuta počinili su samoubojstvo, i započeli loš trend sličnih ubojstava u SAD-u, Njemačkoj i Finskoj. Obojica su pisala dnevnike i blogove (čak i pjesme!), a njihovi su zapisi danas svima dostupni. Susanne ih je počela čitati prije nekoliko godina i u njima pronašla inspiraciju. Ogorčeni na društvo u kojem žive, oni raspravljaju o smislu života, traganju za nečime, ostavljanju tragova, zvijezdama i letenju. U čemu nalaziš esenciju svoga postojanja?
Njihovu je priču usporedila s pričama dvojice odraslih i zdravih osoba koje imaju ekstremne ambicije.
S jedne strane tu je avanturist kojem je posao osvajanje vrhova najviših ledenih planina. On je oženjen, ima sina, ali nema više nožne prste. U jednom je pothvatu od hladnoće ostao bez njih. Jako je usredotočen na svoj cilj, a kada se vrati u realnost (u obitelj), život mu poprima veću vrijednost. Kada taj osjećaj ponestane, on se ponovno vraća na planine.
Uz njega, je tu i kandidat za jednosmjerno putovanje na Mars. Nijemac, također oženjen i otac troje maloljetne djece. Siguran je da je to ono što želi, i niti vlastita djeca ga u tom naumu ne mogu spriječiti. On bi želio da njegova djeca jednog dana budu ponosna što je upravo njihov tata postao prvi čovjek koji je započeo život na Marsu.
O filmu
Kako bi pronašla pravog sugovornika, Susanne je odradila nekoliko stotina intervjua. Mnogi su se prijavljivali za odlazak na Mars, ali kada su doznali da bi se to stvarno moglo dogoditi, rekli su da se samo šale. Susannin kandidat je u tom naumu najozbiljniji, a uz to nije usamljen ni odbačen od društva.
Susanne je stvarajući film naučila u sebi tražiti tu esenciju postojanja, kaže. Za film joj je važnija atmosfera, a glagol na kojem je naglasak je osjećati. Htjela bi da ljudi, pogledavši film, osjećaju, da se pitaju, da odluče tražiti. Koliko daleko možete ići dok tražite bit vlastitog postojanja?
Publika kojoj je film namijenjen su tinejdžeri. Međutim, Susanne primjećuje da oni najčešće ne uočavaju ta temeljna ljudska pitanja, nego se usredotočuju na ekstremne slučajeve. Zašto bi naš život bio ostvaren jedino ako smo pobjegli na Mars, boravili na vrhovima najviših planina po strašnim uvjetima ili odlučili nekoga lišiti života, jer smo nezadovoljni svojim.
Film se na engleskom zove Nowhere Place, traje 27 minuta, a osim u Nizozemskoj, sniman je i u Njemačkoj. Negdje nigdje Susannin je diplomski film, tako da njezina karijera tek počinje.
Trenutno radi na dokumentarcu o dvije djevojke koje su izišle iz baptističke crkve.
