Nobelovac Andrić progovara o neizbježnosti zla, ženskoj ljepoti i bosanskoj svakodnevici
Aforistično i lapidarno Ivo Andrić u svojim pripovijetkama pisao je o najvažnijim temama toga doba, a djela mu služe kao svojevrsni ogled trenutka u kojemu su nastajala.
Aforistično i lapidarno Ivo Andrić u svojim pripovijetkama pisao je o najvažnijim temama toga doba, a djela mu služe kao svojevrsni ogled trenutka u kojemu su nastajala.
Naslovivši književnu monografiju o Ivi Andriću Gospodar priče, sveučilišni profesor i akademik Krešimir Nemec dao je našem jedinom književnom nobelovcu nadimak kojim je najbolje opisao njegovu ulogu u hrvatskoj književnosti uopće. Iako je Andrić stvorio srednje velik opus (Sabrana djela u 18 svezaka), njegova je vrijednost bok uz bok opusima nekih od najvećih književnika svijeta. Premda se o Andrićevim romanima puno toga zna i puno govori, čini nam se kako su mu pripovijetke i novele nepravedno zanemarene. Zahvaljujući Nakladi Ljevak i izboru Ivana Lovrenovića, to se promijenilo kada je nekoliko njegovih pripovijetki ponovno ugledalo svjetlo dana u knjizi Ispovijed i druge priče.
Knjiga Andrićevih pripovijetki podijeljena je u tri dijela: prvi obuhvaća pripovijetke iz franjevačkog ciklusa, drugi se bavi bosanskom svakodnevicom, dok se u trećem ističe Pismo iz 1920. godine kao Andrićeva programatska pripovijetka i ona koja zaključuje cijelu knjigu, ali i cjelokupan njegov opus. Ili ga najavljuje, kako se uzme.
Prvi dio zbirke bavi se, kako je već spomenuto, franjevačkim ciklusom. Sastoji se od deset pripovijetki koje počinju pomalo neobičnom pričom o ispovijedi i koje donose mnoge običaje iz bosanskog (franjevačkog) života, da bi se na kraju zaokružile Probom. U ovim pripovijetkama susrećemo dobro nam znane Andrićeve likove fra Petra, fra Miju i ostale te ih pratimo u njihovim doživljajima koji najčešće i nisu tako ugodni kako bismo možda mogli očekivati.
Drugim ciklusom kao da je Lovrenović želio pokazati da Andrić ima što reći i kada se ne radi o fratrima i osmanlijskom vladanju Bosnom. Pripovijetke drugoga dijela knjige donose nove teme, a radnja je većini njih smještena u postosmanlijsko vrijeme. Andrić u ovim novelama, tipično za svoje stvaralaštvo, opisuje sudbine malih ljudi bačenih u povijesni koloplet i velika zbivanja. S temom zla uzorkovanog ženskom ljepotom ističe se Mara milosnica, a ciklus maestralno zaokružuje Bife Titanik, pripovijetka koja prikazuje vrijeme židovskog stradanja u Sarajevu i Banjoj Luci na samom početku Drugog svjetskog rata.
Na koncu je, poput epiloga, izdvojeno Pismo iz 1920. godine koje donosi pesimističnu poruku kako bijeg od zla nije moguć.
– Dobro, može li se da se zna šta je to od čega ti bježiš iz Bosne? – pitao sam ja s neobazrivošću sa kojom su tada ljudi mojih godina postavljali pitanja.
– Pa, može da se zna, samo to nije lako ovako u prolazu, na stanici, kazati. A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem što me to goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja. –
Najčešće se u ovim pripovijetkama, kao i u cijelom opusu, Andrić bavi tematikom zla. Zlom koje je neizbježno i koje je veliko, onome od kojega se ne možemo sakriti i zlom kao silom koja vlada svijetom. Izraz mu je lapidaran i aforističan, što je i uzrokom njegovoj današnjoj slavi. I premda je pisao o zlu i mržnji, čini se kako je uspio postići ono što je uvijek najviše priželjkivao: da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.
Više recenzija ove autorice možete pronaći na blogu Književne kritičarije.
