Opisavši buku bosanske tišine, „Gospodar priče“ zaslužio Nobela
Na današnji dan 1961. godine Ivo Andrić primio je Nobelovu nagradu za cjelokupno stvaralaštvo o povijesti jedne zemlje. Novčani je dio nagrade poklonio Savjetu za kulturu BiH s ciljem unapređenja bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
Na današnji dan 1961. godine Ivo Andrić primio je Nobelovu nagradu za cjelokupno stvaralaštvo o povijesti jedne zemlje. Novčani je dio nagrade poklonio Savjetu za kulturu BiH s ciljem unapređenja bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
Deseti je prosinca 1961, nedjelja, obični snježni, zimski dan, pomislio bi netko neupućen. No te su nedjelje oči cijele Jugoslavije bile usmjerene prema Stockholmu, barem prikazanom na malim ekranima. Jer ne događa se često da netko naš ima čast primiti Nobelovu nagradu za književnost. E sad, naš ili njihov – o tome bi se dalo raspravljati. Vjerujemo da su ga toga dana svi vrlo rado svojatali.
Ivo Andrić desetog se prosinca davne 1961. godine popeo na štokholmski pijedestal kako bi primio Nobelovu nagradu za književnost. Oči cijeloga svijeta bile su uprte u njega, posebno jer je pomeo jaku konkurenciju. Važnije je od toga što su se, zahvaljujući ovome događaju, oči cijeloga svijeta svrnule na malu Bosnu, zemlju za koju se mislilo da je među svojim klancima od svih zaboravljena. Na taj je način Andrić, kako je činio cijeloga života, svojom ćuprijom premostio puno veći jaz od drinskih voda.
Buran diplomatski i privatni život bacao je Andrića preko nekoliko država i nekoliko dužnosti: od veze s Mladom Bosnom i boravka u mariborskoj tamnici preko diplomatskih misija u brojnim zemljama i potpisivanja Trojnog pakta do borbe sa smrtonosnom bolešću. Tijekom burnih političkih godina borio se sa siromaštvom, a adresu je mijenjao puno češće nego što je prihvatljivo i za život ugodno.
Unatoč svemu, cijeloga je života neumorno, kao što netko drugi diše, stvarao. Pišući o buci bosanske tišine, mostovima, zlu i ostalim temama vezanima uz rodnu Bosnu, doticao se prava na priču i pripovijedanje kao svoje omiljene teme. Maestralno opisavši povijest jednoga naroda u 18 svezaka Sabranih djela, dao je glas svim malim i velikim ljudima ujedno upisavši i vlastito ime na listu velikih.
Prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za književnost potekao je od Saveza književnika Jugoslavije i Rodoljuba Čolakovića. On je 1958. godine švedskom ambasadoru predao prijevod Andrićevih pripovijetki, no iako se Kraljevska švedska akademija u godinama koje slijede susretala i s prijevodima njegovih ostalih djela, službeno je kandidaturu poslao Aleksandar Vučo, tadašnji tajnik Saveza književnika. Andrić se natjecao s Krležom, Johnom Steinbeckom, Albertom Moravijom, Grahamom Greeneom i mnogima drugima.
FOTO: Facebook / Hrvatski za svaku upotrebu
– Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknaditi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela prodirati u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona podari svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno izraziti. –
Kako je cijeloga života pisao o postojanosti zla, zlu u Bosni i nemogućnosti da se ono izbjegne na koju se god stranu svijeta zaputili, i ovu je priliku iskoristio kako bi dodao pokoju riječ o tome, opisavši ujedno vlastitu poetiku:
– Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. To je ono što sam smatrao dobrim za istaknuti u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: s izrazom duboke i iskrene zahvalnosti. –
Nagradu je odlučio pokloniti unaprjeđenju bosanskohercegovačkog bibliotekarstva. U pismu koje je 17. svibnja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine stoji:
– Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine. –
Nekoliko godina kasnije poklonio im je i ostatak novca završivši tako ono što je svojim književnim radom davno započeo.
