Moderna interpretacija Hamleta u Zagrebačkom kazalištu mladih
„Krv s Hamletova tijela ostaje na rukama njegovih ubojica. Dok jedni drugima izražavaju sućut, njihove ruke su toliko uprljane krvlju da je pitanje žale li za Hamletom ili si čestitaju na činu.“
„Krv s Hamletova tijela ostaje na rukama njegovih ubojica. Dok jedni drugima izražavaju sućut, njihove ruke su toliko uprljane krvlju da je pitanje žale li za Hamletom ili si čestitaju na činu.“
„Krv s Hamletova tijela ostaje na rukama njegovih ubojica. Dok jedni drugima izražavaju sućut, njihove ruke su toliko uprljane krvlju da je pitanje žale li za Hamletom ili si čestitaju na činu“
Publiku su glumci dočekali za stolom, u vrijeme objeda. Neobičnog doduše jer sve što se ispred njih nalazi su obične kosti koje iznova i iznova jedu. Kostima, onima na tanjuru, ali i onima ljudskima najviše se igrao grobar, Milivoj Beader. Na koncu, to mu i jest posao.
U danskom dvorcu je zabava i veselje. Iako se tijelo Hamletova oca nije ohladilo u grobu majka Gertruda odlučila je tko će joj grijati postelju. Klaudije, Hamletov stric.
Mršavo tijelo, glava puna misli koje zaokupljaju pubertetliju s propitivanjem bivstva i nebistva ono je u čemu je Hamleta oživio Krešimir Mikić. Scenografija – dugačak stol za kojim sjedi devet likova. Nalikuje posljednjoj večeri s manjkom apostola. Frljić u Gertrudinom tijelu oživljuje i Ofeliju, Hamletovu ljubavnicu. No, isto tako kompresira i dva lika u Sretenu Mokroviću. Uz Klaudija, Hamletova neprijatelja, Sreten igra i duha Hamletova oca. Transformacija likova lako je uočljiva pa tako nije moguće zamijeniti od ljubavi ludu Ofeliju i ogorčenu Gertrudu. Na sceni između likova nema nikakvih pregrada, ne zamrzavaju se u prostoru. Svaka replika zbiva se u istoj vremenskoj i prostornoj cjelini, pred svima. Hamlet stalno prisutan na sceni svojim pokretima stoji na ključnoj međi. On zna ili ne zna što se zbiva oko njega. Svjestan je ili nesvjestan i vidi ili ne vidi. Sve su to pitanja.
Publici ostaje misteriozan privid: zna li Hamlet da se svijet urotio protiv njega, ili se samo tako ponaša. Njegovu budnost na trenutke prikriva bunilo. Predstava ne prenosi cijelom težinom i širinom ovu opsežnu tragediju pa je djelo potrebno poznavati kako se ne bi izgubio u ubojstvima i ludilima. William Shakespeare odlučio je tko mora umrijeti, a Frljić kako se bliži kraj pobija sve one koje i mora, pomalo tarantinovski. Tako Poloniju presudi hitac iz vatrenog oružja, a Ofeliju uguše Hamletove ruke. Vezana uz njega strada od okova koje su je čvrsto stezali i držali na svijetu. Poznata slika Hamleta s lubanjom u ruci ovaj put je Ofelijina glava u njegovu naručju.
Odlučeno je, Hamlet mora napustiti dvorac i otići u Englesku. Tamo su svi ludi, pričaju po dvorcu, Hamlet bi se uklopio. No istina je kako on ne bi vidio ni svjetlo dana.
Impresivan je razgovor Hamleta i grobara onog trena kad se Hamlet vratio u Dansku i to baš na pokop mile Ofelije koju je volio. Sudjeluje na pogrebu na kojem pokapaju mali kostur koju je do maloprije ležao na stolu punom kostiju za kojim su jeli. Nakon Ofelijina pokopa, ono što je ostalo da tragedija bude završena je bijesni Laert koji želi osvetiti očevu smrt i preostaje mu dvoboj s Hamletom. Mačeva nema, ali se cijeli svijet okrene protiv Hamleta i on strada od svake ruke danske. Krv s Hamletova tijela ostaje na rukama njegovih ubojica. Dok svi likovi na sceni jedni drugima izražavaju sućut, ruke su im toliko uprljane krvlju da je pitanje žale li za Hamletom ili si čestitaju na činu.