„Vidljivost, vidljivost, treba biti borba bez prestanka“
O odrastanju u maloj, zatvorenoj sredini, netoleranciji prema LGBT zajednici, procesu prihvaćanja samog sebe, potrebi Pridea, outanju i drugim temama razgovaram s novinarom Igorom i studentom koji je odlučio ostati anoniman.
O odrastanju u maloj, zatvorenoj sredini, netoleranciji prema LGBT zajednici, procesu prihvaćanja samog sebe, potrebi Pridea, outanju i drugim temama razgovaram s novinarom Igorom i studentom koji je odlučio ostati anoniman.
Iako su društveni pomaci na području ljudskih prava članova LGBT zajednice u Hrvatskoj vidljivi, nažalost još uvijek živimo u homofobnom društvu u kojem je diskriminacija sveprisutna. Kako bi se predrasude i stereotipi razbijali, o toj je temi potrebno učestalo progovarati.
O odrastanju u maloj, zatvorenoj sredini, netoleranciji prema LGBT zajednici, procesu prihvaćanja samog sebe, potrebi Pridea, outanju i drugim temama razgovaram s novinarom Igorom i studentom koji je odlučio ostati anoniman, a u tekstu ću se služiti imenom Darko. U ovom intervjuu iznosim njihove priče i različite perspektive.
Sjećate li se perioda u kojem ste spoznali svoju seksualnu orijentaciju? Smatrate li da je odrastanje u malom gradu oblikovalo vaše ponašanje?
Darko: Odrastanje u malom gradu ima puno prednosti; sve ti je relativno blizu, lakše uspostavljaš mreže prijateljstava, osjećaš se sigurnije i opuštenije. Međutim, kada spoznaš da si gej, mali grad, koji je uz to i tradicionalan, postane svojevrsna „tamnica“ u kojoj ćeš vjerojatno biti obilježen pa kreneš tražiti neko mjesto u kojem ćeš biti sigurniji i opušteniji. Svoju sam seksualnu orijentaciju spoznao u pubertetu, a prihvatio sam je u ranim dvadesetima. Međutim, to je još uvijek isključivo moja privatna, intimna stvar za koju zna mali broj meni najbližih ljudi.
Igor: U vrtiću sam imao prijatelja Deana, to sam ja tek kasnije shvatio, na faksu, da sam ja njega volio malo više od drugih. Nisam bio svjestan da sam u njega zaljubljen jer to nije postojalo, ne možeš se zaljubiti u nekog dečka. Ali kasnije kada sam razmišljao, shvatio sam da sam vjerojatno bio zaljubljen u tog Deana. Nemam pojma tko je on danas ni gdje je, ali sjećam ga se. Da se on zvao Paula, mi bi vjerojatno bili par.
A točno se sjećam prvog susreta s nacrtanim golim tijelom. Našao sam neku knjigu prve pomoći s prikazom tijela, pa samo mišića i kostiju, i sjećam se kada sam prvi put vidio to nacrtano tijelo, nema tu nikakve erotike, međutim meni je to muško bilo interesantnije od ženskog. Seksualnu orijentaciju spoznajem u srednjoj školi. Tada se odvijaju prvi susreti i upoznavanja, tada je postojao net chat, to je bio jedini kanal preko kojeg možeš doći u komunikaciju s nekim. Sjećam se kada sam prvi put razmijenio telefonski broj s nekim koje je to bilo uzbuđenje. Lagao sam svima. Svim svojim prijateljima, roditeljima, čak i prijateljici koja je tada imala curu. Tek pred kraj srednje škole sam rekao najbližim prijateljicama, reagirale su skroz ok, ali tek na faksu sam počeo to rješavati.
Kada ste se outali (izašli iz „ormara“), koliko je (bilo) teško?
Darko: Iz „ormara“ sam izašao samo najboljim prijateljima koji su to jako dobro prihvatili. Moja seksualna orijentacija uglavnom nije stvar naših razgovora, osim kada me muče ljubavni problemi pa je potrebno malo motivacijskoga razgovora. Zapravo, u početku smo puno pričali o tome, ponajviše jer su prijatelji bili radoznali, a meni je puno značilo da si olakšam dušu i da taj tabu konačno razbijem. Obitelji još ne planiram reći. Reći ću im za nekoliko godina kada budem u potpunosti samostalan, možda u stabilnoj vezi, kada se neću bojati odbacivanja. U ovom trenutku to bi i meni i njima stvorilo niz frustracija.
Igor: Kad sam pošao u Zagreb i počeo upoznavati gejeve, ja sam mislio da neću nikad nikome reći. Kamoli materi i ćaći. Kad počneš upoznavati ljude i osjetiš tu njihovu slobodu onda spontano kreneš živjeti tu slobodu. S vremenom sam postao opušten, svojim prijateljima sam rekao, to se onda proširilo gore nego korona. Onda su me krenuli zvati, neki su mi automatski „digli“ pozdrav, njima na čast. Sjećam se kada su me dečki iz razreda zvali na piće u Buldoga. Ja pomislio, ono, baš lijepo da su se sjetili da se nađemo, a oni meni došli sa: – Mi smo čuli…. Ja sam to jako dobro podnosio. Baš me „boljelo briga“. Ali postojala je jedna stvar. Moji doma nisu znali. A ja sam u Zagrebu živio totalnu slobodu dok ne bi zazvonio telefon i na ekranu pisalo mama.
Sjećam se do detalja kako je teklo razotkrivanje majci. Velika Gospa. Vozimo se u autu mama i ja iz Stona prema Dubrovniku, slušamo Céline Dion. Ja snimio mami CD, pjevamo, sve pjesme po redu, stereotip, klišej, mama i sin slušaju Céline Dion, niti jedan sin koji nije peder ne može to napraviti. Preko zebre prolazi nekoliko ljudi, između ostalog, tip u dimijama, a ja sam to ljeto nosio dimije koje kod mene doma nisu naišle na odobravanje, pogotovo od babe. I ja sam samo prokomentirao: – Što bi rekla sad baba da vidi ovog lika u dimijama? – i moja mater je skupila sav otrov koji je imala u sebi, skupila ga u tu jednu riječ – pederčina. I tu kreće druga faza. Ja kažem: – Momak je prešao preko zebre, pogledao te nije, ne zna ni da postojiš, ničim nije ugrozio tvoju bit. Ti si mogla bit seljanka i reć' peder ako baš moraš, ali odakle taj gnjev, otrov, sve si najgore iz sebe što imaš stavila u tu jednu riječ. I tu je shvatila da je prešla granicu. Ali opet ne vidi što treba vidjeti nego pita: – Je li moj prijatelj kojeg je upoznala to ljeto gej? Kažem da jest i dodam: – Samo da znaš, s kim si, takav si. I tu se mijenja boja. Dolazimo doma, kreće drama, tiho priča da nas ne čuju susjedi. Ja izgovaram tu rečenicu da volim muške i sjećam se da je njen komentar bio – Nije mi ovo danas trebalo –, očekivala je i ignorirala cijelo vrijeme. Ignorirala me s barbikama, s maskarom, s deset žena, dok igram lastike (gumi-gumi)... Plakala je kao malo dijete. Ja sam tu večer spakirao kofer, jesam poprilično razmažen, uvijek sam imao njihovu podršku na svim razinama, nisam se morao plašiti, ali kada živiš dvostruke živote i gledaš priče drugih ljudi, skupio sam hrabrosti i bio svjestan da su se snalazili i ljudi iz puno gorih situacija, ako ja ne mogu biti iskren sa svojima doma, ako oni to ne mogu podržati, ja ću otići. Bio sam spreman svega se odreći u tom trenutku. – Dosta je financiranja tvog pederluka po Zagrebu, to nije normalno, izopačeno, bolesno... Na što si ti ponosan nije mi jasno. Svima si rekao. Znaš li ti đe mi živimo, što si ti svima nama napravio? Nemoj ćaći govoriti dok traje sezona – sve ovo zapiši – babi i đedu ni slučajno, nikada to neće prihvatiti. Nije mene ni tad to previše pogađalo, samo sam bio hrabriji. Što je ona bila gora, to sam ja bio jači. Tata je reagirao super. Od žena u obitelji sam očekivao podršku, no na kraju su veća podrška bili otac i brat. Djed je na kraju samo rekao budi hrabar, uči i budi svoj. Baba nije bila doma mjesecima kad bih zvao na telefon. Mamina drama trajala je samo tri dana jer sam ja nakon ta tri dana pošao u Zagreb, zato sam to tako isplanirao. Kada me vozila na aerodrom u autu je imala monolog: – Da si crni cigan moj si, što god ti treba. –, a kad sam izlazio iz auta uhvatila me za ruku i rekla: – Kad si već to što jesi, uči pa da si makar mr. sc. dr. gej. Trebalo je još godinu dana, dvije, dok nije potpuno to prihvatila. Imala je faze što sam ja Bogu zgriješila i tako to, a ja sam tip čovjeka koji kada jednom dobije krila... Baš sam se razletio. Svašta sam pisao, svašta radio, izgovarao u javnom prostoru. U tom periodu su mi i prijatelji govorili: – Igore ti se ponašaš kao da si samo peder. Više nisi ni student, ni član zbora, dramske, nego samo peder. I jesam jedno vrijeme bio samo to i vjerujem da je nekima to bilo iritantno, ali to je jednostavno iz mene moralo izaći. I izlazilo je tako. Počeo sam ići na Pride i davati izjave za medije.
Kako je tekao proces prihvaćanja samog sebe i koliko je bitno prihvaćanje okoline?
Darko: Proces prihvaćanja bio je dug i bolan. Zamišljao sam se u braku sa ženom, uz klince, psa... Međutim, kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da mi samozavaravanje i fantaziranje štete. Odlučio sam prihvatiti sebe, a proces i dalje traje. Nisam imao negativnih iskustava. Postepeno sam se otvarao ljudima u koje imam povjerenje i poduprli su me. Nažalost, najviše sam se razočarao u homoseksualce. Imam osjećaj da ih puno ima određene traume vezane za svoju seksualnu orijentaciju pa su često nestabilne osobe, nesklone vezivanju, opterećene... Roditelji, čini mi se, ne sumnjaju. Tu i tamo pitaju kad ću dovesti curu kući, ali na takva pitanja uglavnom odreagiram sa šalom. Jako je važno prihvaćanje okoline, pogotovo tebi najbližih osoba. Postoje prijatelji koji me znaju skoro cijeli život, koji su uvijek tu kada je potrebno, ali im još nisam spreman priznati da sam gej. Htio bih za nekoliko godina biti "oslobođen", u smislu da svi meni važni ljudi, obitelj i prijatelji, prihvate to što jesam i da živim svoj život punim plućima. Što će misliti susjedi, sumještani ili netko treći, neće me zanimati. Ne mora nužno značiti da su velike sredine tolerantnije, međutim, u velikim gradovima je lakše živjeti anonimnost.
Igor: Prve misli koje su mi se krenule pojavljivati bile su zašto baš ja, je li to to, nemoj da netko vidi. Velika želja, a istovremeno grč, pritisak, strah, nervoza. Nešto što te toliko privlači, a istovremeno toliko nekih negativnih emocija povlači, ne želiš takav život. U srednjoj školi sam počeo škicat muške, ali uvijek je bio prisutan neki grč, skrivanje.
Prihvaćanje okoline je jako važno… Ja sam uvjeren da sam ostao studirati u Dubrovniku, da ne bih bio ovako slobodan i otvoren. Puno utječe. Da nisam osjetio slobodu, ja nikad ovdje ne bih znao kako je to. Vjerojatno bih se i sad skrivao. Jednom kad osjetiš tu slobodu, nema povratka. Više ne pristaješ. Velika je razlika jesi li u Hrvatskoj, Splitu, Zagrebu… Možeš misliti kako je nekome tko živi u nekom selu.
Dubrovnik je grad dvostrukih standarda, a Dubrovčani su toliko pasivni i bitna im je samo para, da nije problem kad nas jednom u nekoliko posjeti gej kruzer. Stare pederčine, puni love, koji vole lijepe stvari i nisu škrti, gosti su za poželjeti. Ali samo gosti. Dvostruki standardi, lažna ljubaznost i ona stara sa svakim lijepo, ni s kim iskreno. Klasična dubrovačka priča. Kod nas se ljudi i dalje svega boje.
Ja sam „izašao“ s 22 godine, mislio sam da sam rano, a danas u Dubrovniku postoje mladići od 15 godina koji su slobodni i otvoreni. Meni je tako jedan dečko kojeg sam upoznao zahvalio što u javnom dubrovačkom prostoru otvoreno pišem o Prideu, pravima LGBT zajednice i sličnim temama, i kako to njima, mlađoj generaciji, jako puno znači. To je meni trebalo kada sam bio u gimnaziji, da postoji taj neki ludi novinar koji će imati tekstove na tu temu.
Koji je po vašem mišljenju smisao Pridea i odlazite li na povorke?
Darko: Na Prideu nisam nikad bio i nemam neku posebnu namjeru. Možda jednom pođem iz radoznalosti. Inače nisam tip osobe koji odlazi na masovna okupljanja bilo kakve vrste, ali cijenim rad ljudi koji su društveno angažirani u bilo kojem smislu.
Igor: Sjećam se kad sam došao na faks sam vidio Pride, nisam se htio približiti. Imao sam neki otpor, strah…. Nisam htio ići na Pride. Prvi put sam otišao 2009. Bio je to zadnji Pride na kojemu je bilo i anti gej prosvjednika. Šačica ćelavih i Hrvatska čista stranka prava. Dijelili su letke s hrpom nebuloza, tek nakon što sam pročitao taj njihov manifest sam se odlučio priključiti povorci. To je bio moj povod. Nisam mogao prihvatiti činjenicu da su ćelavi koji viču – Ubij pedera! – prihvatljiviji ljudima od feminiziranog tipa koji je na glavu stavio vijenac od tratinčica i obukao uske hlače. Taj dan sam počeo udarati kontru i pružati otpor. Nemam se potrebu nikome opravdavati, niti tražiti prihvaćanje, ali minimum tolerancije i uvažavanja dok živimo na ovom planetu bi bilo skroz okej. Do tog trenutka se nisam htio izlagati. Moji roditelji nisu znali, nisam htio da tako saznaju. Kada sam vidio taj letak, to je baš bio okidač, paradirat ću, mahat ću svaki dan zastavom.
Mislim da je Pride važan jer je bitno biti vidljiv. Nijedan problem se ne može riješiti ako se skriva, već samo ako ga izneseš. Kroz takav vid povorke, koji je u svijetu zabava i cirkus, kod nas je još uvijek prosvjed. Koliko god bio šaren i lijep s balonima, u Hrvatskoj je još uvijek protest prije svega. Godinama sam išao na povorku sa straight ljudima, a puno mojih gej prijatelja nije htjelo ići. Povorka više nije borba samo za naša prava već generalni društveni protest protiv ugnjetavanih skupina na svim razinama. Ponekad mi se činilo da je i više straight ljudi.
Vidljivost, vidljivost, treba biti borba bez prestanka. Ne forsirati, ne ići na silu, ali važno je biti vidljiv, iskazati potrebu za uvažavanjem. Jedini način da se to postigne je „izlazak“. Ljudi imaju ideju pedera kao Nevena Ciganovića, imaju otpor, lijepe se etikete. Predrasude i stereotipe treba razbijati. A to se ne može razbijati tako da šutiš, prihvaćaš. Ako te netko vrijeđa i ponižava, treba reagirati. Nema ništa od sakrivanja. Nije uvijek lako, ali svi koji naprave taj korak moraju se osjećati bolje. Možda za koju godinu moja mama pođe na Pride.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Kutak ravnopravnosti koji provodi Ženska soba – Centar za seksualna prava u partnerstvu s Centrom za razvoj mladih. Ovaj projekt financira Središnji državni ured za demografiju i mlade. Sadržaj ovog teksta u isključivoj je odgovornosti Udruge Ženska soba – Centar za seksualna prava.
