Rasprava na VERN’u: Smatra se da studenti mehanički upijaju znanje, ne razmišljaju kritički

Povodom Dana medijske pismenosti, VERN’ je organizirao panel-raspravu o važnosti koju medijska pismenost ima u svjetskim društvima, a ponajviše u Hrvatskoj. Prisustvovali su ugledni medijski stručnjaci s različitim mišljenjima o ovoj temi – Ružica Cigler, nekadašnja glavna urednica Večernjeg lista, izv. prof. dr. sc. Ivan Tanta s VERN’a, izv. prof. dr. sc. Marijana Grbeša-Zenzerović s Fakulteta političkih znanosti te Robert Tomljenović, zamjenik predsjednika Vijeća i ravnatelja Agencije za elektroničke medije. 

Dani medijske pismenosti organizirali su UNICEF i Agencija za elektroničke medije. Tomljenović je jedan od pokretača te smatra kako će događaj potaknuti održavanje medijske pismenosti. Na događaju će biti predstavljene razne publikacije od kojih je možda najbitnije istaknuti prvu slikovnicu o medijskoj pismenosti pod nazivom Djeca i mediji. Nadodao je vrlo bitnu značajku medijske pismenosti:

– Medijska pismenost se gleda kao cjeloživotno obrazovanje.

Profesor Tanta najviše krivi hrvatsko obrazovanje – smatra kako studenti mehanički i pasivno upijaju znanje bez da o njemu razmišljaju kritički. Naveo je aferu Istanbulske konvencije kao primjer jer većina njezinih zagovarača i protivnika nije pročitala tekst Konvencije, nego je svoje stavove izgradila na temelju stavova poznanika ili portala koje podržavaju.

Stanovnici Republike Hrvatske imaju najniže povjerenje u institucije, a pogotovo u političke stranke, kaže prof. Grbeša. Pojavom novih medija, ljudi su postali više skeptični, a istraživanjima se dokazalo kako radio još uvijek uživa najveće povjerenje građana. Za situaciju pada povjerenja u medije navodi različite razloge od kojih se mogu izdvojiti rad institucija, pad profesionalnosti i vjerodostojnosti medija te širi društveni procesi.

S druge strane, Cigler se s Grbešom nije složila u potpunosti jer smatra kako povjerenje u medije nikad nije ni bilo potpuno. Zbog razvoja tehnologije, mediji i novinari su počeli trčati pred vijesti bez da ih više kritički analiziraju. To je usporedila s novinarima kao maratoncima:

– Novinari su maratonci. Oni bi trebali trčati drukčije.

Kao bivša glavna urednica Večernjeg lista, Cigler poziva na povratak sveobuhvatnim temama gdje se jasno vidi što su uzroci, a što posljedice teme koja se obrađuje. Za napredak medijske pismenosti građani bi trebali početi od obraćanja pažnje na medije koji se prate. Prije priklanjanja određenom internetskom portalu, trebao bi se proučiti impresum te saznati tko je vlasnik portala i kako njegova tvrtka posluje.

Na panel-raspravi se često spominjao finski model medijske pismenosti, što je Tomljenović isticao vrlo bitnim. Činjenica je da je Finska još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvela medijsku pismenost u kurikulum obrazovanja. Ta skandinavska država uspjela je navesti svoje građane na razmišljanje kako je medijska pismenost od presudne važnosti, što Tomljenović smatra kako je preko potrebno i Hrvatima. Većina ljudi ne zna za informaciju da Hrvatska zapravo ima udžbenik o medijskoj pismenosti, no on nije uveden u kurikulum. Njezin autor Krešo Mikić također je prisustvovao panelu, no iz slušateljske stolice.

Mnogi medijski stručnjaci pojavu digitalnih medija negativno kritiziraju, s čime se Grbeša ne bi složila. Ona smatra kako se moralna panika stvara svaki put kad dođe novi medij te poziva na razlikovanje moralne panike od medijske pismenosti. Mediji uživaju ogromnu moć nad njezinim konzumentima te je nužno znati na koje načine to mogu izvoditi. Današnje novinarstvo se bazira na konceptu ekonomije pažnje – najbitnije je uhvatiti pažnju konzumenata medija, odakle potječe poznata priča clickbaita. Po Grbeši, medijska pismenost treba se poticati i događati kroz medije.

Jedan je od glavnih problema današnjice taj što gledatelji ne znaju na koji način vijesti nastaju, iako većina smatra da znaju kako redakcije prikupljaju vijesti. U ovom slučaju se Cigler složila s Grbešom po pitanju poticanja medijske pismenosti od samih medija – mediji bi trebali upućivati kako oni nastaju.

Većina ljudi nema vremena pročitati članak u cjelini te svoj stav formira na temelju komentara na društvenim mrežama. Na taj način, konzumenti poprimaju stav druge osobe bez ikakve podloge o stvarnom događaju. Navedena se situacija može objasniti kroz primjer Istanbulske konvencije koji je već ranije objašnjen. Cigler ističe kako se komentari smiju dopustiti, no portali bi ih trebali filtrirati i moderirati zbog mogućeg govora mržnje.

Bitno je shvatiti da se novinarstvo promijenilo iz korijena. Hrvatska bi trebala iskoristiti ono što valja u modelima ostalih država te primijeniti u vlastitom modelu, kaže Tomljenović. Po njemu, nije potrebno stvarati vlastiti trend ako već postojeći model druge države funkcionira. Također, zbog razvoja tehnologije nismo otporni na širenje fake newsa koji je po Grbeši najbolja stvar koja se dogodila novinarstvu. Zbog toga su se problema ljudi napokon počeli propitivati odakle medijima određene informacije. Svaki medij ima svoju koncepciju te je izbor na njihovim konzumentima kojem će se mediju i zašto prikloniti. ’