„Ne bih se nikad vratila u Hrvatsku kad jednom odem”
Prošle godine više od 8 tisuća mladih u dobi od 20 do 29 godina pobjeglo je „glavom bez obzira” iz Hrvatske. Donosimo priče nekih od njih, ali i onih koji se tek spremaju na taj korak.
Prošle godine više od 8 tisuća mladih u dobi od 20 do 29 godina pobjeglo je „glavom bez obzira” iz Hrvatske. Donosimo priče nekih od njih, ali i onih koji se tek spremaju na taj korak.
Unazad nekoliko godina svako malo čujemo da netko naših godina završi fakultet i brže-bolje ode iz Hrvatske. Mladi Hrvati u primamljivijim državama odluče potražiti svoju sreću. Bolji standard života, bolje radno mjesto, bolje plaćeno, mogućnost zasnivanja obitelji bez brige o materijalnom statusu – tek su neki od razloga emigracije.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2015. godini nešto više od 5 tisuća mladih u dobi od 20 do 29 godina odselilo je u inozemstvo. Prošle godine ta je brojka premašila 8 tisuća odseljenih mladih, što je još 3 tisuće mladih manje u državi. Istražili smo što ih to točno tjera da odu iz Hrvatske, kakvi su uvjeti vani i bi li se ikada više vratili nakon što jednom odu.
Adna svoju sreću želi potražiti u Švedskoj gdje bi htjela nastaviti studij ili zarađivati za život. Trenutno studira preddiplomski studij Sociologije.
― Od sestričninih priča, ali i priča svih drugih, samo mi sline cure, život je jednostavno bolji i ne želim biti tu i spajati kraj s krajem, jednostavno želim bolje za sebe i svoje. S mojom strukom se lako zaposliti tamo i to s dobro plaćom. Država zbilja brine za zaposlenost i nudi dosta mogućnosti. Posao se tamo ne traži već ga traže umjesto tebe i osobno ti daju ponude i uvjete koji odgovaraju struci, obrazovanju i iskustvu. Naravno, da je situacija drugačija i da mogu raditi ovdje ne bih ni pomišljala ići igdje, ali takva je situacija pa treba bježati. Ne bih se nikad vratila u Hrvatsku kad jednom odem. – objašnjava Adna.
Klaudija je nakon preddiplomskog studija Kroatologije i Komunikologije odlučila otići s dečkom u Njemačku.
– Trenutno ni ne pomišljamo na povratak te smo nedavno razgovarali da čak i kada bi nam netko na pladnju ponudio poslove od 7 do 8 tisuća kuna svakome, vjerojatno se ne bismo vratili. Ovdje smo zadovoljni svime, od posla, tempa života do mogućnosti koje nam se nude. Poslove smo našli unutar 3 tjedna od dolaska premda nismo znali skoro ni dobar dan reći na njemačkom, ali tko si da truda, naći će uvijek nešto. Jedina mana je što obitelj viđamo po 2 do 3 puta godišnje, ali kada pomislimo na to da ćemo i sami imati svoju obitelj jednoga dana, odluka je jasna ― ostajemo tu gdje jesmo. – istaknula je.
FOTO: Pixabay
Dominik je radio na sezonskim poslovima u Irskoj i u SAD-u, tako da je odlazak u inozemstvo nakon završetka fakulteta njegova odluka. Planira otići u Kanadu nakon što završi zadnju godinu Ekonomije.
– Otići ću jer, kao prvo, volim avanture, nova iskustva, a kao drugo ― veći je izbor mogućnosti na raznim područjima počevši od pronalaska posla pa sve do najmanje sitnice. Veće su plaće i velika je mogućnost napredovanja. Eto, to su moji razlozi za odlazak. – objašnjava.
Ines je prvostupnica Sestrinstva, radila je neko vrijeme u turističkoj ambulanti da stekne iskustvo te se potom odlučila na odlazak u Irsku.
– Zašto sam se odučila otići? Zato što kod nas ne vidim skoru promjenu i napredak u zdravstvu. Sve je manje osoblja, na sve više odjela radi jedna sestra u smjeni, unatoč velikoj odgovornosti u poslu. Nismo cijenjene, još se uvijek osjeti ta hijerarhijska podjela i puno puta čuješ „ah, ti si samo sestra”. Radiš puno i dobivaš još više posla, a plaće ostaju iste. Završiš fakultet i trudiš se, plaća je i dalje gotovo ista kao i sa srednjom školom. Kod nas su svi već toliko isfrustrirani svime što su prošli radeći godinama da se to samo prenosi s jednog na drugog. Ovdje u Irskoj zapravo vidiš ljude s osmijehom na licu koji vole ono što rade jer imaju uvjete, jer su plaćeni za ono što rade, ne moraju brinuti hoće li imati sutra za život ili ne. Iako sam tek mjesec dana tu, oduševljena sam svime i trudit ću se uspjeti ovdje kako god znam. – rekla je.
Ivana Maja nakon završenog Ekonomskog fakulteta otišla je raditi u Norvešku. Dobila je posao u struci.
― Zašto sam otišla? Ima više razloga. Ja ne volim ovaj naš mentalitet gdje svi piju kave po cijeli dan i kukaju kako nema posla. Posla ima za onoga tko hoće raditi, ali je problem što te ovdje ne cijene kao radnika. Ubiješ se k'o konj, a na kraju nemaš kune za uštediti i u kreditima si do grla. Moj tata nema nikakvih veza niti poznanstava da mi može osigurati dobru budućnost, a država se sigurno nije pobrinula za to. Završila sam Ekonomiju u Splitu i u Norveškoj radim s diplomom svoj posao u jednoj tvrtki. Tolerancija je na nivou, a o plaćama da ne pričam. Ne govorim o bogatstvu, ali definitivno se da živjeti pristojan život. Vratila se ne bih. Ovako dođem na godišnji, odmorim se malo i onda nazad. Ne kažem da se neću nikada vratiti, ali mi sigurno vraćanje nije prioritet u životu. – poručila je.
Razlozi su različiti, ali zaključak ostaje isti ― svi odlaze jer misle da će im tamo negdje daleko biti bolje nego ovdje. Neki se vrate, dok neki ostanu u tuđoj državi zauvijek i zavole ju kao svoju. Jedni se razočaraju, dok drugi pronađu smisao svega.
