Winter is coming... A s njom i depresija
Ne mogu se odlučiti je li smiješno ili tužno da me jedna tako prirodna pojava kao što je godišnje doba i skraćivanje dana pretvori u znatno lošiju verziju same sebe. Dolaskom zime dizanje iz kreveta postaje svakog jutra sve teže; tuširanje i odijevanje su zadaci za koje mi treba polusatna psihička priprema i duboko disanje.
Ne mogu se odlučiti je li smiješno ili tužno da me jedna tako prirodna pojava kao što je godišnje doba i skraćivanje dana pretvori u znatno lošiju verziju same sebe. Dolaskom zime dizanje iz kreveta postaje svakog jutra sve teže; tuširanje i odijevanje su zadaci za koje mi treba polusatna psihička priprema i duboko disanje.
Winter is coming.
-Lord Eddard Stark, Game of thrones
Zadnjih nekoliko tjedana ponovno gledam Game of Thrones. Malo sam se zaželjela dvorskih spletki i letećih glava, što da vam kažem.
Tijekom prve sezone, kad god bi se Ned Stark pojavio na ekranu ponavljajući legendarni moto svoje kuće, Winter is coming, imala sam ovakvu reakciju:
Nede, frende, totalno te kužim.
Već četvrtu godinu zaredom, kad ostatak svijeta krene uživati u pečenim kestenima, otpalom lišću, skakanju po lokvama i spavanju sat vremena duže zbog pomicanja sata, ja krenem zabrinuto govoriti Zima dolazi.
Četvrtu godinu zaredom moji bližnji krenu primjećivati da se sve teže ujutro odlučim ustati iz kreveta i da se sve češće u mom stanu nakuplja nered pa krenu zabrinuto odmahivati glavama. Zima dolazi.
Četvrtu godinu zaredom osjećam kako me energija lagano napušta što je dan kraći, kao da se moje baterije lagano prazne. Zima dolazi.
Četvrtu godinu zaredom patim od depresije koja se zimi jako pogorša. I zato ovih dana osjećam i govorim da zima dolazi.
Službeno se ta pojava naziva sezonski afektivni poremećaj i zapravo se ne zna točno zbog čega se točno pojavljuje, no najvjerojatnije je da se javlja kod ljudi osjetljivih na svjetlost te da je uzrok najčešće ustajanje prije svanuća, tako često u zimskim mjesecima.
Ne mogu se odlučiti je li smiješno ili tužno da me jedna tako prirodna pojava kao što je godišnje doba i skraćivanje dana pretvori u znatno lošiju verziju same sebe. Dolaskom zime dizanje iz kreveta postaje svakog jutra sve teže; tuširanje i odijevanje su zadaci za koje mi treba polusatna psihička priprema i duboko disanje.
No, ono što je najstrašnije od svega je da depresija pojede moju motivaciju.
Motivacija je kroz cijeli studij bila i ostala moj apsolutno najdraži psihološki konstrukt i smatram je srži psihologije kao znanosti.
Zbog čega uopće ustajemo ujutro? Zbog čega učimo? Vježbamo? Zbog čega radimo? Pišemo? Komuniciramo s ljudima? Zbog čega započinjemo neku aktivnost, a ne neku drugu? Zbog čega od nekih stvari odustajemo odmah, a u nekima ustrajemo mjesecima i godinama?
Na sva ta i mnoga druga pitanja odgovara motivacija. Ona je razlog svemu tome.
A depresija mi je malo po malo krade.
Trenutno oko mene stoji velik broj podsjetnika na to – poludovršen crtež, odbačen prije nekoliko dana; tempere kojima sam ga htjela obojiti; nekoliko polunapisanih kolumni koje nisam uspjela dovršiti; gotovo dovršeno prikupljanje ispitanika za diplomski rad koje ne dovršavam.
Svaka zdrava osoba me želi protresti kad to vidi i zavikati DOVRŠI TO, POBOGU, VIDIŠ KAKO TI MALO FALI!
Ali najčešće ne vidim zašto bih. Čemu?
Tijekom godina sam razvila nekoliko načina nošenja s tim.
Idem pješice na posao ujutro kako bih uhvatila barem malo dnevne svjetlosti i razbistrila glavu.
Postavljam male ciljeve, kao što je pisanje 100 riječi ili čišćenje jedne ladice; onoliko velike koliko sam sigurna da mogu ostvariti u jednom trenutku.
Iskoristim svaku iskru motivacije koja se probije kroz depresivnu maglu – bez obzira za što ona bila i je li u skladu s onim što bih taj trenutak trebala raditi.
I najvažnije - ne krivim sebe ni za što. Prihvaćam stanje kakvo jest i koristim svaku priliku da bude bolje.
Dan po dan.
Doći će i proljeće.
