Stranačka smrdež Republike Hrvatske

Smatram se uglavnom dobrom i obzirnom osobom. Hranim mačke oko zgrade i ne osjećam potrebu zahtijevati od navijača suprotne momčadi da me oralno opsluže. Kad se kasno noću, posrćući, vraćam kući i ugledam neku plahu djevojku kako mi dolazi u susret, preventivno prijeđem na drugu stranu ulice da ne pomisli da sam silovatelj. Kad me u gluho doba jutra nazovu i pokušavaju mi prodati neku teleshop glupost, stoički se othrvam napasti da ih pošaljem u tri krasne. Dopuštam baki da se još uvijek zgraža nad mojom neuhranjenošću i redovito se beljim djeci u javnom prijevozu.

Općenito uzevši, trudim se ne pribjegavati nasilju i voljan sam prihvatiti većinu ljudi. Ali postoji jedna kasta ljudi zbog koje potpuno zaboravljam svoje pacifističke manire. Ljudi koji u meni bude najprimitivnije porive, onu primatsku želju da ih, iskeženih zubiju, pri prvom susretu, zatučem bedrenom kosti ovećeg sisavca. Govorim o mladeži političkih stranki.

 Podmladak bilo koje stranke, irelevantno koje političke orijentacije su, lijepo narodski rečeno – đubrad. Podržavam asertivnost i bunt mladih ljudi i njihovu želju da se priključe nekom pokretu. Sviđa mi se kad romantično sanjare o sebi kao o mogućim pionirima nekog novog svijeta. Volim mlade ljude koji  kao ovnovi razbijaju armirane zidove navike i tradicije i stvaraju konkretne promjene. Uzbuđuje me impulzivna hrabrost kojom zauzimaju i brane vlastite naivne stavove.

 Stranačka mladež nema apsolutno ni najmanje veze s tim. Nitko od njih, iako to konstantno ističu, nema nikakve afinitete ka kreiranju boljeg sutra. Netko može reći da generaliziram, ali neka mi taj netko pokaže jedan pošteni i neokaljani primjerak te smradeži i ja ću mu pokazati primjerak uvjerljivog lažljivca.

Vidjeli ste već kako izgledaju parkići za pse, svaki grad ima bar jedan. Vjerojatno ste primijetili kako se u parkićima često okupljaju isti ljudi sa svojim krznenim ljubimcima. Kad se pojavi netko novi u parkiću, vlasnici pasa u početku se drže rezervirano, a zatim polako, pažljivo uvode novog psa u društvo ostalih, već poznatih pasa. Ne prođe dugo vremena i psi, jer im je to u prirodi, već zaslinjeno trče i naskakuju jedni na druge. Valjaju se u blatu i sramote svoje vlasnike kopajući po smeću, jedući vlastiti izmet i zapišavajući cijeli parkić, jer to psi rade. Vlasnici ih tobože ozbiljno prekoravaju, šaljivo im prijete prstom, nekad ih čak malo i ćušnu po guzici, ali to je na kraju sve skupa simpatično. Dok gazde opušteno ćaskaju, psi svako malo dotrče do njih i pogledom traže odobravanje da mogu nastaviti sa svojim pizdarijama. To se radi da bi se psi socijalizirali, upoznali druge primjerke svoje vrste i da bi se malo ispuhali kako kasnije ne bi gnjavili vlasnike dok budu zauzeti ozbiljnim stvarima. Jedina razlika između parkić ekipe i stranačke mladeži je u tome što su psi bezazleni.

Priglupi budući uhljebi premazani svim mastima, šepure se u svojim sakoima i ozbiljnim poslovnim kompletima na organiziranim skupovima i, prežderavajući se, stvaraju nova poznanstva. Ne kako bi našli neku srodnu tankoćutnu dušu koja možda dijeli njihovu viziju boljeg sutra. Njih uopće nije briga za politiku. Politika im služi samo kao zgodno sredstvo za ostvarivanje sebičnih i probitačnih ciljeva. Gotovo perverznom dalekovidnošću, precizno pletu mreže korisnih kontakata i svijaju buduće gnijezdo u formi udobne, visoko pozicionirane fotelje. Pompozna rukovanja golobrade mladosti na takvim sastančenjima uvijek su popraćena usiljenim razgovorom kojim ispipavaju teren, uznemirujuće podsjećajući na njuškanje dupeta u psećim parkovima. Pretenciozna naslikavanja i piskaranja na raznoraznim govno.hr-ovima samo još više pojačavaju dojam kvalitetno utreniranih životinja. Ima nešto sociopatskio u mladićima i djevojkama u svojim dvadesetima, u naponu snage, koji se samovoljno odluče učlaniti u neku takvu kaljužu samo kako bi kasnije strvinarili na ostacima onoga što seniori nisu do kraja iscrpili.

Kad ih vidim kako maloumno mlataraju zastavicama na promotivnim predizbornim skupovima, poželim se zaletjeti autobusom među njih. Dok zaostali estradni relikti prostituiraju svoje karijere u kampanjskim cirkusima, dobro izdresirana mladež poslušno plješće u ritmu. Ako na takvim mladima svijet ostaje, želim emigrirati na Mars.

Znate kako psu možete bacati komad drva i on će uvijek, bez obzira koliko puta i koliko ga daleko bacili, u ekstazi otrčati i donijeti ga natrag. Sjest će i radosno pustiti da ga se pomilki po glavi, iščekujući novo bacanje i novo uspješno izvršavanje zadatka. Znate i kako nekad možete odglumiti da ste bacili komad drva i zamahnuti praznom rukom, ali pas će svejedno otrčati i pokušati samostalno pronaći novi komad drva i pokušati ga podvaliti kao original. To nam je isto simpatično. Kad podmladak počne samostalno donositi svoje komade drva, neće nam biti simpatično.

 Kako rekoh, jedina razlika između njih i pasa je u tome što su psi bezazleni.  Dobro odgojen pas nikad neće ugristi, sve dok ima dobrog i odgovornog gazdu. A koliko vi dobrih i odgovornih gazda u Hrvatskoj poznajete?