Popovi su pali na tjeme
Zamislite samo da je Facebook postojao u vrijeme pape Urbana II. Da je, umjesto nadahnutog govora kojim je pozvao na čišćenje Svete zemlje od nevjernika, Urban objavio status na fejsu: – Ko je za to da očistimo Svetu zemlju od nevjernika?! #yolo #isus #nevjernicisusranje #instakrižari.
Zamislite samo da je Facebook postojao u vrijeme pape Urbana II. Da je, umjesto nadahnutog govora kojim je pozvao na čišćenje Svete zemlje od nevjernika, Urban objavio status na fejsu: – Ko je za to da očistimo Svetu zemlju od nevjernika?! #yolo #isus #nevjernicisusranje #instakrižari.
Kad se Facebook prvi put pojavio, pravo da vam kažem, nisam imao pojma o čemu se tu radi. Tada još nisam posjedovao svemogući Internet, a da sam ga i posjedovao, koristio bih ga za pornografiju i za još malo pornografije. Čak i nakon što sam se napokon ukopčao u svemrežje, gotovo godinu dana sam tvrdoglavo odbijao sudjelovati u lajkanjima, pokeanjima, statusima, inboksima i ostalim radostima društvenog mrežanja i mrežarenja. Kad sam konačno pokleknuo pred sveopćom navalom prijatelja koji su se sablažnjivali nad mojim čobanskim i neukim vidom antižične komunikacije, oduševio sam se. Što sve neće izmisliti, ponovio sam, ne znam, milijun puta. Avantura me iščekivala svakim sljedećim klikom miša. Manijakalno sam kumio za prijateljstvima, šaljući zahtjeve teti koja je radila u pekari na dnu ulice, samo da nabijem rejting. Izlajkao sam život svima koji bi mi udijelili samilosni sviđ na sliku profila koju bih pretenciozno učinio crno bijelom. Detektivskim žarom sam istraživao bivše poznanike i zlobno se smijao slikama nekad lijepih, a sad debelih cura iz osnovne u koje sam bio smrtno zaljubljen, a one me nisu primjećivale. Marljivo sam sadio virtualni kukuruz u Farmvilleu i apdejtao urnebesne statuse, snatreći o dvoznamenkastom broju lajkova. Jako bi mi godilo kad bi netko podignutim virtualnim palcem pozdravio moje gnjevno palamuđenje o aktualnostima.
Takav sam bio kad sam tek instalirao Facebook, a takav sam i danas, nakon, evo već sedme godine aktivnog fejzbučenja. Osim, Farmvillea, to samo luđaci i tetke iz Njemačke još uvijek igraju. Još uvijek gnjevno palamudim i nadam se da će me netko velikodušno polajkati. I to je ok. Facebook je od nastanka bio platforma nebitnih ljudi s koje bi neustrašivo pišali u virtualni vjetar.
Međutim, prije nekoliko dana mi je za oči zapela objava visokopoštovanog velikodostojnika katoličke Crkve, biskupa Vlade Košića. Iznenadilo me što se čak i takve veličine kao što je sisački biskup, ne mogu othrvati pošastima moderne tehnologije. Jasno mi je da ovu društvenu mrežu koriste ljigavi putopisci kako bi se polupismeno kurčili gdje su sve bili. Razumijem poriv našminkane sponzoruše da ovjekovječi prizor svojih novih čizama od par tisuća kuna. Prepoznajem se i u objavama pompoznih malih piskarala koja besramno pokušavaju prodati svoje umotvorine javnosti. Čak shvaćam i maloumne naciste koji u capslocku urliču na sve nijanse crvene boje. Ali da će jedan takav respektabilan stup društva posegnuti za, u usporedbi sa svojim dnevnim poslom, banalnim sredstvom komunikacije kao što je Facebook, to mi ne ide u glavu.
Možda je problem u meni, ne znam. Ja sam uvijek zamišljao crkvene glavešine kao silne ljude kamenih lica, koji u svojim, od vjetra izbičevanim, sivim mantijama, ruku stoički položenih na leđima, odmjereno hodaju kroz velike, hladne hodnike gotičkih samostana i prebiru teške misli, preteške za neopismenjeni puk. Kako prstiju nažuljanih od pomaganja jadnom narodu i usnica ispucanih od odvajanja od svojih usta, zadubljeno iščitavaju drevne knjige, tražeći nove načine da pojme Božji naum. Neshvatljivo mi je da bi netko kao što je uzvišeni biskup Košić, posegnuo za takvim primitivnim načinom širenja Radosne riječi.
Zamislite samo da je Facebook postojao u vrijeme pape Urbana II. Da je, umjesto nadahnutog govora kojim je pozvao na čišćenje Svete zemlje od nevjernika, Urban objavio status na fejsu: – Ko je za to da očistimo Svetu zemlju od nevjernika?! #yolo #isus #nevjernicisusranje #instakrižari.
Kad se presveti biskup Košić, sa svog Facebook oltara, nedavno okomio na Božu Petrova jer je ovaj, u svom neodlučnom klackanju, opasno prismrdio SDP-u, ostao sam, blago rečeno, začuđen. Ne zato što ga je ogadio na pasja kola, posao crkvenog velikodostojnika je da se miješa u svjetovne poslove, posebno u politiku. Začudila me pozicija s koje je biskup upro svoj blaženi prst. Zar je ovakvom opinion makeru, produžnom kabelu Božjeg nauma, potrebno prosipanje bisera pred virtualnim svinjama? Virtualne svinje, su se, naravno, okomile virtualnim drvljem i kamenjem na veleuzvišenog biskupa i Vlado je brzopotezno pokupio svoje halje i uvrijeđeno šmugnuo sa Zuckerbergovog izuma. Ajde, rekao sam, događa se i najboljima među nama. Biskup je ipak, koliko god to nevjerojatno zvučalo, samo čovjek. Dogodilo mu se, jebiga, da pomisli kako njegovi izljevi katoličke ljubavi na misama nisu dovoljno učinkoviti za promicanje kršćanskih vrijednosti, pa se čovjek jednostavno zaletio i poslužio nižim oblikom ophođenja od onoga na što je njegova pastva navikla. I Isus je, na kraju krajeva, također napola čovjek, jednom popizdio i, predajući se niskim pobudama, potaracao trgovce u hramu jer su se drznuli glupirati se u njegovoj kući. Tako i Košić, kad je vidio kakvi mu harače po njegovom hrvatskom domu, nije mogao izdržati i puknuo je. Tko ne bi?
Međutim, prije nekoliko dana, Njegovo biskupstvo se opet ukazalo na Facebook nebesima. Moralna vertikala hrvatskog društva, ona za koju nikad ne bi rekli da bi pogazila svoju riječ, opet je progovorila. Točnije, protipkala.
Razmetni Božo se, popišanih gaća, vratio u okrilje HDZ-a i Najsvetiji od svetih, biskup Košić, odlučio je da je i njemu vrijeme za povratak. Donedavno omraženom, ispljuvanom Petrovu, Vlado je milosrdno ispružio ruku pomirenja. Skrušeno mu se ispričao jer je svojedobno posumnjao da tako čvrst karakter kao što je Božo Petrov, može biti zaveden pogubnim komunističkim strastima. Nahvalio ga je da je i meni bilo neugodno. Te da je pošten, te da je čestit, te ovo, te ono. Čak mu je poželio sve najbolje u novoj godini. Većina ljudi, onih koji podržavaju našeg omiljenog biskupa, bi rekla kako je potrebno biti velika ličnost za ovakvo smiono priznanje grijeha. Većina tih ljudi su također i idioti.
Ovo nije prvi put da se dežurni oltarski zastupnik za sekularna pitanja uspravio na stražnje noge i uhvatio se promoviranja svojih fiks ideja. Kad je u pitanju bio famozni referendum, biskup Košić je gorljivo pokušavao najebati svoje stado da zaokruži ZA. Na nedavnoj polnoćki, uspoređivao je istospolne zajednice s dekadencijom civilizacije. Potpisao je peticiju za uvođenje zloglasnog pozdrava Za dom spremni u službenu vojnu upotrebu. Ushićeno je skakutao, dočekujući osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, nazivajući ga moralnom veličinom.
Ne razumijem, stvarno mi nije jasna drskost ovog prelata kojem je, realno, sve ovozemaljsko omogućeno, a da praktički ne mora mrdnuti malim prstom. Jedino što se od njega traži je da brine o svom poslu, o svojoj pastvi, svojoj Crkvi i svom nauku. Ali ne, brvno u njegovom oku je toliko veliko da jednostavno ne stane u okvire njegovog day joba, mora ga istovarivati i tamo gdje mu nikako nije mjesto. Kad se obrušio na Božu Petrova, došlo mi je da se umlatim Glasom koncila. Ne zbog Petrova, briga me za njega, nego zbog još jednog nametljivog uplitanja ovog crkvenjaka u svjetovne poslove. Kad je povukao svoju patetičnu tiradu, obradovan predstojećim godinama blagostanja pod Karamarkovim kišobranom, i velikodušno podržao izgubljenu ovčicu iz MOST-a, poželjevši mu sve najbolje preko fejsa, bratski ga gurkajući u stilu: – Ajde, znaš da nisam tako mislio, šta si se odmah nadurio – doslovno mi je došlo da povratim.
Umukni, čovječe božji, kad već imaš toliko toga za prenijeti, umukni. Naviještaj ono za što te plaćaju porezni obveznici i ne petljaj se u stvari koje te se ne tiču. Ne sramoti ljude koji stvarno, istinski žive poziv iza kojeg se sakrivaš. Ostavi se države zemaljske i brini se za kraljevstvo nebesko.
Ako je Crkva Isusova zaručnica, a ti predstavljaš Crkvu, ljudi će pomisliti kako Sin Božji ima lošu moć rasuđivanja pri biranju životnih suputnica.
