Pašta s cimetom
Hrana je osnovna ljudska potreba, ako ne i najosnovnija. Razmisli malo, kako se osjećaš kad preskočiš jedan obrok? A dva? Je l' ti stalo do ičega osim hrane ako ti želudac kruli? Mislim da ne.
Hrana je osnovna ljudska potreba, ako ne i najosnovnija. Razmisli malo, kako se osjećaš kad preskočiš jedan obrok? A dva? Je l' ti stalo do ičega osim hrane ako ti želudac kruli? Mislim da ne.
Za doručak sendvič s nutellom, za ručak čips od sinoć s okusom crvene paprike, svečano serviran u lijepoj prozirnoj plastičnoj posudi u kojoj je nekad bio sladoled, a za večeru pašta s cimetom. Prava studentska poslastica.
Uspjela sam. Preživjela sam inicijaciju. Tri godine života u velikom gradu, daleko od obitelji i starih prijatelja, proletjele su brzinom prosječnog HŽ-ova vlaka na liniji Osijek – Šibenik. Te tri godine nisu bile ni bezbrižne, ni povoljne, a bome ni bez gužve oko ispita.
S prosjekom kojim se radije ne bih hvalila na obiteljskom okupljanju i potvrdom o stečenom akademskom nazivu u džepu, zakoračila sam na novu stepenicu svog akademskog uspona. S njom su došle nove obaveze, ali i novi problemi.
Kao novopečena studentica diplomskog studija, prvi mjesec guram bez iksice. Trnovit je to put za jednu krhku studenticu koja je navikla na blagodati ove čarobne kartice. Eh, kako sam samo olako trošila subvenciju na pudinge i poslije ih bahato jela za doručak i večeru dok sam mogla. Sad mi frižider krasi vreća smrznutog graška, sirup za kašalj i polupojeden grčki jogurt. U novonastaloj situaciji primorana sam improvizirati i prilagoditi se. Sve što sam jučer jela bile su male hrenovke, jaje na oko i žitarice s mlijekom. I kava u Tvornici. #životodsrijededosrijede
Kuhati sam počela vrlo rano, već s jedanaest godina, iz potrebe. Starci su radili, a ja sam morala pojesti nešto konkretnije od čokolina prije nego bih na ramena stavila ruksak i zaputila se prema školi. Mislim da sam najprije naučila napraviti pileću juhu. Nema tu puno filozofije – staviš sve u vodu i pustiš da se kuha dok se ti baviš razlomcima. Zatim su slijedila ozbiljnija jela, poput pečenja i gulaša. Nije mi bilo teško, ali koji put bih zaboravila i hrana bi zagorjela. Mama bi vikala, a tata bi me samo utješno potapšao.
Posljednje dvije godine živim sama i mogu spremiti gotovo sve što poželim, osim kruha. Tijesto mi nikad nije bila jača strana. Prvih nekoliko tjedana, dok sam još bila brucošica, spremala sam ono što bi mi mama poslala, a onda sam otkrila menzu. Navukla sam se na fine kolače i mlince, koje do tad nikad nisam jela. Peglanje iksice postala mi je svakodnevna navika, tim više jer sam to vrijeme mogla provoditi s prijateljima, a ne sama.
Baš zbog toga što sam doma kuhala za obitelj, svakim danom mi je postajalo sve teže kuhati samo za sebe. Kod nas je ručak uvijek bio obiteljska aktivnost, vrijeme koje smo provodili jedni s drugima i nikakve smetnje poput TV-a nisu bile dopuštene. S vremenom sam spremanju jela počela davati sve manje važnosti. Pretvorilo se u rutinu i nešto što se jednostavno mora obaviti.
I tako se rodila pašta s cimetom, još jedna u nizu mojih interpretacija poznatih, brzih i niskobudžetnih recepata. Umjesto pašte carbonare s pancetom ili pršutom, odlučila sam se na eksperiment. Svi koji me poznaju znaju koliko volim cimet. Tu sam ljubav otkrila prije dvije ili tri godine i otada se cimet u mojoj kuhinji u svašta miješa. Ima ga u kolačima, palačinkama, juhama i pohanim tikvicama. I u kavu sam ga nekad stavljala, no to nije dobro prošlo.
Nedavno sam se s kolegom s faksa dotakla teme kuhanja. Kad sam mu rekla da živim u stanu, bez zadrške je zaključio kako to znači da kuham. Na trenutak sam zastala i razmislila trebam li se uvrijediti na njegovu opasku ili ju ignorirati. Kukavički sam se povukla i dodala kako znam, ali mi se ne da, što i jest istina. Menza me totalno ulijenila, a i nije mi se dalo upuštati u raspravu o rodnim stereotipima, budući da znam njegovo mišljenje. Samo sam mu kratko dobacila kako mislim da bi svatko trebao znati kuhati.
Zašto to nije posao samo za žene? Vrlo jednostavno, hrana je osnovna ljudska potreba, ako ne i najosnovnija. Razmisli malo, kako se osjećaš kad preskočiš jedan obrok? A dva? Je l' ti stalo do ičega osim hrane ako ti želudac kruli? Mislim da ne.
Imam nekoliko prijateljica koje nisu vrsne kuharice, ali znaju skuhati osnovne stvari. Jedna je tek nedavno naučila kuhati i sad je najsretnija kada si sama nešto spremi. Znam i one koje peku fine i niskokalorične, ali zahtjevne slastice i u tome uživaju. Jedno vrijeme živjela sam s cimerom koji je studirao na privatnom fakultetu i, usprkos mojoj iksici, sam si je spremao piletinu s povrćem ili muffine.
Stoga, ako ne znaš kuhati, a želiš početi, dovoljno je otvoriti neku stranicu s receptima i potražiti paštu carbonaru. Zaista nema jednostavnijeg jela za nekoga tko tek počinje. OK, možda hrenovke ili jaje na oko, ali i to je početak. Ako kao i ja ne želiš spremati hranu za sebe, sigurno poznaješ nekoga tko ti može pomoći skuhati i pojesti. Budete li spremali u tvojoj kuhinji, uvijek mu možeš uvaliti pranje suđa i izvući se iz te grozne obaveze.
Na kraju krajeva, jednog dana, mama neće moći slati zečji gulaš s njokima, kobasice ili svježe tikvice autobusom. Zaposlit ćemo se i neće više biti tete iz menze koja će nam pružiti zagrebački s pireom preko pulta. Skuhat ćemo ga sami.
P.S. Kako je prošla pašta s cimetom? Pa, neću ju više nikad spremati.
