Kad se svi poubijamo, to će biti vijest

Penzić je u zagrebačkom tramvaju primio djevojku za jaknu i bacio je sa sjedišta. Djevojka je tog istog penzića odgurivala i udarala. Profesor u jednoj školi navodno je namlatio dvojicu učenika. U Požegi je brutalno pretučena djevojka. Mučno je dalje nabrajati. Jer sve ovo mi promatramo uz čašu kuhanog vina i raspravu tko tu koga ima pravo udariti. I čije je pravo veće ili manje. Tko je smio, a tko nije smio sjesti na određeno mjesto u tramvaju.

Nitko nije smio. Ni penzić djevojku, ni ona njega. Ni profesor učenike, ni učenici njega provokacijama. Ni muškarac koji je prebio djevojku. Sve to, dragi moji, ilustrira koliko smo nezreli kao društvo. Zašto spominjem nezrelost? Iz jednog jednostavnog razloga, što smo u 24 sata toliko izbanalizirali problem koji se ne temelji na tome tko tu koga smije i zašto. Trebali smo već dovoljno sazreti i narasti da shvatimo da je nasilje samo nasilje. Šamar je šamar, udarac je udarac, riječ je riječ. Jesi li zaradio nešto od to troje od penzića, profesora, muškarca, žene ili nekog trećeg, nebitno je. Izgleda da je nasilje način na koji koračamo svijetom i kako ga doživljavamo. Nekoliko stvari uvijek percipiramo kao zastrašujuće, a najčešće je riječ o onim fizičkim posljedicama koje se očituju u modricama, ogrebotinama, nagnječenjima i slično. One psihičke produbljujemo mi sami već navedenim banaliziranjem. 

Neću ovog puta duljiti. Nasilje je nasilje. Ono ne poznaje dob i nacionalnost. Nema svoj grb, a kamoli zastavu koja se vijori na pročelju njegove ambasade. Ima svoje ime i prezime, točnije više njih. Svoje visine i težine. Ta imena i prezimena mi kao društvo moramo učiniti javnima, ne banaliziranjem već osvješćivanjem. Nasilje je povlačenje djevojke u tramvaju i njeno uzvraćanje udarcima. Potenciranje nekolicine u tramvaju na njen izlazak iz tramvaja je nasilje. Šutnja o tome i rasprava o odnosu mladih i penzionera je nasilje. Provokacija od strane učenika prema profesoru, zatim njegovo uzvraćanje riječima i djelima je nasilje. Nasilje je nastojanje u ideji i potenciranju ukidanja dječje pravobraniteljice. Nasilje je kad osoba osumnjičena za premlaćivanje supruge i djece izađe iz pritvora nakon dva dana, a mi kao društvo ne upremo prstom u njega, već izgovorimo – Ti si kriva, kurvo!  

Šutnja u službi ignoriranja nasilja je nasilje. Nagovaranje žrtve na šutnju također. Izrugivanje fizičkim obilježjima nastalima kao posljedica udarca je nasilje. Ignoriranje od strane organa koji bi to isto nasilje trebali procesuirati je nasilje. Nepoštivanje zakona i neprimjena propisa i od nadležnih organa i od građana je nasilje. Nasilje je kad vas netko na nacionalnoj televiziji uvjerava da je sve super i sve je pet, da su se djeca samo igrala. Šakama i bokserima. Da se i suprug samo igrao povlačeći suprugu za kosu i udarajući je po tijelu. Da je profesor samo primijenio disciplinsku mjeru. I tako dalje, znate već. 

Vezano: Oglasila se studentica koja je svjedočila fizičkom napadu u tramvaju koji je podijelio javnost

Znate li što još u Hrvatskoj znači riječ nasilje? Statistike. Svake godine nastane nekoliko njih. Svrha im je ukazati na brojke koje se penju. Godinu za godinom u njima se istakne riječ porast. Svake godine žrtve nasilja u tim istim statistikama i raznim evidencijama postaju A76, B45, C67 i D12. Svake godine nekoliko njih bacimo u ropotarnicu povijesti, dok porast raste, a smanjivanje pada. Tako su nas valjda naučili. Da je u redu pljunuti, da je u redu vratiti istom ili još gorom mjerom. Da je okej zvajznuti šamarčinu. I pljeskati barbi koji za govornicom, u čistoj, a opet toliko krvlju izmazanoj košulji kaže da je sve pet. Uzmimo na primjer nasilje u obitelji. Samo prošle godine prijavljeno je nešto više od 11 000 slučajeva nasilja u obitelji, a broj ubijenih žena bio je 18, od čega ih je 12 ubijeno od strane bliskih muških osoba. Pritom treba staviti naglasak na to da je prošlogodišnja brojka najveća u odnosu na prethodne godine Na dnevnoj bazi prijavljuje se 45 slučajeva nasilja, a preko praznika taj broj ide i na 60 dnevno. Da, preko praznika. Dok je sve divno, bajno i krasno. 

Minoriziranje. To je isto nasilje. A minoriziramo ga svakodnevno. Dok se pačamo u rasprave oko toga tko je trebao ustati, sjesti na koje mjesto u gradskom prijevozu i slično, ostavljajući po strani udarce i povlačenja. Kako od starijeg gospodina, tako i od djevojke koja je sudjelovala u incidentu. Svi već znamo da penzioneri i mladi ljudi imaju određenu vrstu problema u gradskom prijevozu. Upoznati smo s činjenicom da se prvima sere od drugih i obrnuto. Koliko smo upoznati s promoviranjem nasilja? Možda nam kaže sljedeća statistika. 

Kad se svi međusobno poubijamo, to će biti vijest. Tko će je napisati, ne znam.