Dipl. Ing. „fejk“ ljubaznosti
Svakome treba mala doza ljubaznosti. Makar i „fejk“. Pregrizite muku. Štipaljkama razvucite taj skriveni osmijeh. Odglumite. Možda baš nekome uljepšate dan. Možda baš sebi uljepšate dan.
Svakome treba mala doza ljubaznosti. Makar i „fejk“. Pregrizite muku. Štipaljkama razvucite taj skriveni osmijeh. Odglumite. Možda baš nekome uljepšate dan. Možda baš sebi uljepšate dan.
Ime mi je Diplomirani Inženjer ljubaznosti. Pardon, fejk ljubaznosti. Već pet mjeseci radim u struci. Moj posao zapravo i nije toliko težak. Možda jedan od najlakših poslova na svijetu. Ugodno zavaljen u uredsku stolicu, sa slušalicom na uhu, ispijam gorku kavu iz automata i slušam razne priče. One od kojih poželite povratiti pizzu u kojoj ste uživali prije sat vremena.
– Pitate se kako to izgleda?
– 3, 2, 1 – akcija!
Nabacim svoj najvredniji alat: fejk osmijeh, podignem slušalicu i krenem.
- – Dobar dan, Diplomirani Inženjer fejk ljubaznosti, izvolite! –
Nakon ove rečenice nastaje kaos. Visokofrekventni, histerični glas s druge strane upućuje mi salve uvreda i prigovora u obliku predavanja koje obično traje nekih 5 minuta. Za to vrijeme šutim, tu i tamo pritisnem čarobni gumb mute i aktiviram malog nervoznog patuljka u sebi. Pocrvenim, sočno na uvrede vratim istom mjerom, a zatim se vratim u razgovor ljubazno se pretvarajući da pratim tijek nepovezanih rečenica.
Poslije 5 minuta horora za uši počinjem biti nasmiješeni policijski službenik. Ispitivanje! Kako? Kada? Gdje? Zašto? – Dobivam kratke i jasne odgovore. Nakon svakog parafraziram, uspoređujem situacije s ciljem dobrog starog ulizivanja. U muci se poznaju junaci, a moja muka počinje u želucu, penje se, lagano prolazi kroz jednjak do usne šupljine gdje ju zagrizem i pretvorim u osmijeh. Lažni doduše, ali upali svaki put. Prekidam parafraziranje (čitaj: gorko ponavljanje navedenog) jer mali nervozni patuljak vrišti.
- – Molim Vas, možete li trenutak ostati na liniji? – ljubazno priupitam čekajući potvrdan odgovor.
- – Mogu. – krene terapija opuštanja. Još jedan čarobni gumb: čekanje! Pustim opuštajuću telefonsku muzikicu dok tražim savršeno rješenje.
Okej, tri minute opuštajuće muzikice dovoljne su da se vratim u razgovor transformiran u ljubaznog psihijatra, postavim dijagnozu, a zatim i rješenje. Baš mi lijepo stoji ova bijela kuta. Bolje nego policijska uniforma! Duboko udahnem, raskezim osmijeh i vratim se u razgovor. Počinjem s uobičajenim frazama koje su me učili na fakultetu: žao mi je zbog nastale situacije ili razumijem Vas, ali zato sam ja tu kako bih Vam pomogao. Bljak. Malo se naježim od tih fraza.
Slijedi potvrda dobro obavljenog posla. S druge strane čujem potvrdne odgovore. Visokofrekventni histeričan glas pretvara se u osmijehom izmamljeni topli glas. Misija uspješno obavljena. Podvalio sam ljubaznost. Izvukao osmijeh na lice. Bar na trenutak, do sljedećeg slušanja. A onda opet sve ispočetka.
- – Jooj, hvala vam! Puno ste mi pomogli! Jako ste ljubazni! Ugodan ostatak dana vam želim! –
- – Ništa, također i Vama gospođo/gospodine! –
– Pih! Također i Vama. Moš' misliti! – promrmljam sebi u bradu spuštajući slušalicu.
Svakome treba mala doza ljubaznosti. Makar i fejk. Pregrizite muku. Štipaljkama razvucite taj skriveni osmijeh. Odglumite. Možda baš nekome uljepšate dan. Možda baš sebi uljepšate dan.
– Zadovoljno se osmjehnem. Bože, kakve gluposti izvodim. Inženjer, nasmiješeni policajac, mali nervozni patuljak, ljubazni psihijatar. Mislim da je vrijeme da popijem još jednu kavu iz automata. Gorku, s malo više šećera. –
