Dipl. Ing. „fejk“ ljubaznosti

Ime mi je Diplomirani Inženjer ljubaznosti. Pardon, fejk ljubaznosti. Već pet mjeseci radim u struci. Moj posao zapravo i nije toliko težak. Možda jedan od najlakših poslova na svijetu. Ugodno zavaljen u uredsku stolicu, sa slušalicom na uhu, ispijam gorku kavu iz automata i slušam razne priče. One od kojih poželite povratiti pizzu u kojoj ste uživali prije sat vremena. 

– Pitate se kako to izgleda? 

– 3, 2, 1 – akcija!

Nabacim svoj najvredniji alat: fejk osmijeh, podignem slušalicu i krenem. 

• – Dobar dan, Diplomirani Inženjer fejk ljubaznosti, izvolite! –

Nakon ove rečenice nastaje kaos. Visokofrekventni, histerični glas s druge strane upućuje mi salve uvreda i prigovora u obliku predavanja koje obično traje nekih 5 minuta. Za to vrijeme šutim, tu i tamo pritisnem čarobni gumb mute i aktiviram malog nervoznog patuljka u sebi. Pocrvenim, sočno na uvrede vratim istom mjerom, a zatim se vratim u razgovor ljubazno se pretvarajući da pratim tijek nepovezanih rečenica. 

Poslije 5 minuta horora za uši počinjem biti nasmiješeni policijski službenik. Ispitivanje! Kako? Kada? Gdje? Zašto? – Dobivam kratke i jasne odgovore. Nakon svakog parafraziram, uspoređujem situacije s ciljem dobrog starog ulizivanja. U muci se poznaju junaci, a moja muka počinje u želucu, penje se, lagano prolazi kroz jednjak do usne šupljine gdje ju zagrizem i pretvorim u osmijeh. Lažni doduše, ali upali svaki put. Prekidam parafraziranje (čitaj: gorko ponavljanje navedenog) jer mali nervozni patuljak vrišti. 

• – Molim Vas, možete li trenutak ostati na liniji? – ljubazno priupitam čekajući potvrdan odgovor. 
• – Mogu. – krene terapija opuštanja. Još jedan čarobni gumb: čekanje! Pustim opuštajuću telefonsku muzikicu dok tražim savršeno rješenje. 

Okej, tri minute opuštajuće muzikice dovoljne su da se vratim u razgovor transformiran u ljubaznog psihijatra, postavim dijagnozu, a zatim i rješenje. Baš mi lijepo stoji ova bijela kuta. Bolje nego policijska uniforma! Duboko udahnem, raskezim osmijeh i vratim se u razgovor. Počinjem s uobičajenim frazama koje su me učili na fakultetu: žao mi je zbog nastale situacije ili razumijem Vas, ali zato sam ja tu kako bih Vam pomogao. Bljak. Malo se naježim od tih fraza. 

Slijedi potvrda dobro obavljenog posla. S druge strane čujem potvrdne odgovore. Visokofrekventni histeričan glas pretvara se u osmijehom izmamljeni topli glas. Misija uspješno obavljena. Podvalio sam ljubaznost. Izvukao osmijeh na lice. Bar na trenutak, do sljedećeg slušanja. A onda opet sve ispočetka. 

• – Jooj, hvala vam! Puno ste mi pomogli! Jako ste ljubazni! Ugodan ostatak dana vam želim! –
• – Ništa, također i Vama gospođo/gospodine! –

– Pih! Također i Vama. Moš' misliti! – promrmljam sebi u bradu spuštajući slušalicu. 

Svakome treba mala doza ljubaznosti. Makar i fejk. Pregrizite muku. Štipaljkama razvucite taj skriveni osmijeh. Odglumite. Možda baš nekome uljepšate dan. Možda baš sebi uljepšate dan. 

– Zadovoljno se osmjehnem. Bože, kakve gluposti izvodim. Inženjer, nasmiješeni policajac, mali nervozni patuljak, ljubazni psihijatar. Mislim da je vrijeme da popijem još jednu kavu iz automata. Gorku, s malo više šećera. –