Studenti fotografiraju: Što se sve krije iza njihovih objektiva?
„Obje imamo širok spektar motiva i različitih vrsta fotki i zapravo se ne mogu odlučiti za onaj najdraži. Mislim da se još uvijek tražim i da ono najdraže još nisam uspjela postići”.
„Obje imamo širok spektar motiva i različitih vrsta fotki i zapravo se ne mogu odlučiti za onaj najdraži. Mislim da se još uvijek tražim i da ono najdraže još nisam uspjela postići”.
Martina i Mirna fotografiranjem se bave od djetinjstva. Do danas iza njih stoji zavidan broj fotografija. Sudjelovanje na Noći muzeja 2014. i osvajanje prvog mjesta te pobjeda na foto danima mladih 2012. samo su neka od postignuća ovih mladih studentica i fotografkinja.
Kako bismo saznali što se još skriva u njihovom bogatom opusu, razgovarali smo sa sestrama Marić. Evo što su nam otkrile.
Za početak, recite nam nešto o sebi, tko su Martina i Mirna Marić?
Martina Marić, 21 godina, studentica 3. godine socijalne pedagogije u Zagrebu.
Mirna Marić, 19 godina, studentica 1. godine informatologije u Osijeku.
Kada se rodila ljubav za fotografiju i fotografiranje? Bavi li se netko u obitelji fotografiranjem? Kako je sve počelo?
Martina: Nisam sigurna kada se točno rodila ljubav. U početku je to više bila znatiželja i zabava. Početak je bio prilično rano, negdje s 13-14 godina. Znači, tada smo držale prvi fotić u rukama i fotkale sve oko sebe. Tada smo otvorile prve internetske galerije i počele dobivati povratne informacije.
Nitko drugi u obitelji ne bavi se fotografijom, iako tata voli napomenuti da je on u svojim đačkim danima išao na fotogrupu.
Mirna: Sve je počelo kada je Martina kupila prvi fotoaparat. Njime je započela kreativnije bilježiti stvari oko sebe, a uskoro sam se u tome okušala i ja. Tako sam 2009. sudjelovala na gradskom fotografskom natječaju u kojem sam osvojila prvo mjesto u svojoj kategoriji. Otad nismo prestale fotkati i eksperimentirati.
Uvijek kažemo da nije bilo fotkanje, bilo bi nešto drugo čime se možemo izraziti.
Koliko često fotografirate? Što najviše volite fotografirati?
Martina: Po mom mišljenju, fotografiramo nedovoljno često. Mirna fotka češće od mene, ali ni ona zapravo nije u potpunosti posvećena samo fotkanju. Obje imamo širok spektar motiva i različitih vrsta fotki i zapravo se ne mogu odlučiti za onaj najdraži. Mislim da se još uvijek tražim i da ono najdraže još nisam uspjela postići. Neke moje ideje fotki često su složene i teške za izvedbu u uvjetima kojima trenutno raspolažemo, a nekada nisu čista fotografija, nego fotomanipulacija. S druge strane, jako mi se sviđaju novinarske fotografije i dokumentarne fotografije važnih trenutaka. Na tom području također nisam uspjela stvoriti fotografiju zamišljene težine.
Mirna: Nedavno sam završila projekt 365, što znači da sam svaki dan u godini morala napraviti barem jednu fotografiju. Nema nekog pravila kada i što fotkamo, ovisi o tome kuda se krećemo. Fotoaparate nastojimo nositi što češće. Fotkamo gotovo sve što nas okružuje i što smatramo vrijednim bilježenja ili što prenosi neko naše mišljenje. Tako smo prošle portretne, pejzažne, modne, ulične, komercijalne, konceptualne i druge fotografije.
Imate li neku fotografiju koja vam je posebno draga?
Martina: Nemam svoju najdražu fotku, ali ako moram izdvojiti, onda bih izabrala Nikolininu fotku. Od uličnih i spontanih posebna mi je crno-bijela fotka djeteta na prozoru i oca koji mu pruža ruku (Train station). Od konceptualnih bih izdvojila Gotta go, my planet needs me.
Mirna: Dosta fotografija stvarno priraste srcu jer bilježe i određene uspomene. Teško je izdvojiti jednu jedinu, ali u smislu povezanosti s mišljenjem i realizacijom vlastite ideje, veliku vrijednost za mene ima fotka „Two souls“, ali i druge iz novog projekta 52. Također volim fotke za koje sam sigurna da im s vremenom „raste vrijednost“ jer bilježe nešto što će u budućnosti ostati samo komad povijesti.
Koji vam je najdraži dio ovog posla? Jesu li vam draža snimanja na terenu ili obrada fotografija?
Martina: Najdraži mi je osjećaj kad vidiš dobru fotku, uspiješ ju uhvatiti i znaš da upravo u fotiću nosiš nešto vrijedno. Onda jedva čekaš da ju prebaciš na računalo i središ sve kako bi ju mogao podijeliti s ljudima. U određenim situacijama mi je jedan dio posla vjerojatno draži od drugog, ali generalno gledano, ne bih voljela razdvajati te dvije komponente. Često nam se dogodi da fotkajući nešto ili nekoga uhvatimo fotku koju zapamtimo i jedva čekamo da ju sredimo.
Mirna: Oboje je zabavno. Osjećaj dok upravo dokumentiraš nešto što te oduševljava samo prethodi osjećaju koji nastupa poslije njega, a to je uzbuđenje prije sređivanja fotki.
Koga smatrate najboljim fotografom u RH i šire? Imate li neki inozemni uzor?
Martina: Ne znam tko koga smatra najboljim fotografom u RH. Umjesto nekih poznatijih i afirmiranijih fotografa, izdvojila bih jednog mladog fotografa, početnika s bogatom i zanimljivom galerijom, posebno ako se uzme u obzir čime fotka i koliko dugo. Riječ je o Dariu Dunaju, njegove fotke možete potražiti na tumblru. Što se tiče poznatijih stranih fotografa, i Mirni i meni veliki je uzor Gregory Colbert.
Mirna: Veliko oduševljenje nam je Gregory Colbert, fotograf iza kojeg stoji predivan projekt Ashes and snow. Tko ne zna o čemu je riječ, obavezno treba istražiti.
Kako biste opisali svoj stil?
Martina: Šaren, ali ne samo u smislu boja.
Mirna: Jako teško, možda bi ga neki drugi objektivni promatrač mogao bolje opisati. Neki se fotografi „specijaliziraju“ za jedno područje fotografije, a nas dvije lutamo kroz više područja. Ono što je kod nas vidljivo je specifičan stil u postprodukciji. Možda bi baš to mogla biti oznaka našeg stila jer smo više puta čule da ljudi prepoznaju da je fotka naša upravo zbog toga.
Koju opremu koristite?
Imamo polovni canon 450D, to je ujedno i prvi DSLR kojeg smo kupile. Prošle godine kupile smo canon 600D i objektiv 50 mm f 1.4. Zanimljivo je da nakon toga dobivamo još jedan 600D, i to kao poklon Hrvoja Jurića, mladog (puto)pisca i humanitarca. Hrvoje ga je kupio za putovanje biciklom do Norveške, a po povratku ga je poklonio nama, uz objašnjenje da će nam bolje koristiti nego njemu. To nam je puno pomoglo jer smo prije morale naizmjenice koristiti samo jedan 600D jer studiramo u različitim gradovima.
Vidite li se u budućnosti kao “full-time” profesionalni fotografkinje? Možete li se zamisliti kao reklamni fotograf, studijski, umjetnički… dijelite li to uopće?
Martina: Fotografiju planiram zadržati u svom životu i već sada nam je izvor određene zarade, ali ne mislim da će mi fotografija ikad biti profesija. Čak i ako odlučim posvetiti život umjetnosti, mislim da se neću orijentirati samo na fotografiju.
Mirna: Teško je odrediti kako se točno možemo zamisliti, ali negdje u fotografskom svijetu sigurno, jer nam je nezamislivo da se jednog dana jednostavno prestanemo baviti fotografijom.
Martina: Način na koji bih se željela posvetiti fotografiji uključivao bi više konceptualnu i uličnu fotografiju. Ne bih se željela baviti modnom fotografijom.
Mirna: Najradije samo umjetnička fotografija. Nerado bih da mi motivacija za fotografiju bude novac, ali kada ne bih imala izbora, radije bih zarađivala od fotografije nego od nečeg što mi se ne sviđa, makar morala fotkati nešto komercijalnije fotografije.
Za kraj, želite li nešto poručiti onima koji tek počinju fotografirati?
Martina: Vjerujte i onima koji vam kažu da su vam fotke loše.
Mirna: Od nedavno smo Martina i ja počele prakticirati ovu metodu. Kad nešto ufotkaš, probaj si objasniti smisao koji ta fotografija ima za tebe. Ako ne pronalaziš nikakav smisao u toj fotki, onda možda nije ni vrijedna. Tako ćeš reducirati nepotrebne fotke i uštediti vrijeme. S današnjom opremom, najlakše je ići i fotkati sve što ti se nađe pod rukom.
Curama želimo puno uspjeha i dobrih fotki, a sve ljubitelje dobre fotografije pozivamo da zavire na njihovu facebook stranicu i otkriju što je sve njihov objektiv zabilježio.
