Razgovarali smo s osnivačicom Udruge Feniks za mentalno zdravlje koja boluje od bipolarnog poremećaja

– Iako smo službeno registrirani tek u ožujku 2020, još od siječnja 2014. godine se kao istoimena neformalna inicijativa zalažemo za pružanje pomoći i potpore osobama s mentalnim poteškoćama/oboljenjima i njihovim obiteljima. U udruzi osmišljavamo i zasad volonterski provodimo čitav niz besplatnih aktivnosti za naše članove i širu zajednicu.

Glavni dio aktivnosti usmjeren je na osnaživanje pojedinca s mentalnim poteškoćama/oboljenjima i njihovih obitelji – kroz grupe uzajamne podrške za takve osobe i njihove obitelji/prijatelje, različite radno-okupacijske i kreativne radionice, rekreaciju na svježem zraku, druženje i socijalno uključivanje kroz Večeri društvenih igara, različite kvizove, dostupnost besplatne psihoterapijske pomoći i sl. Također u smislu osnaživanja zajednice i destigmatizaciju osoba s psihičkim poteškoćama/oboljenjima organizirali smo i projekcije dokumentarnih filmova na temu mentalnog zdravlja, tribine, likovne izložbe članica udruge, javnu akciju 12 i 5 za mentalno zdravlje, javnu akciju (Mo)Mentalna čistka i nedavno ciklus radno-okupacijskih radionica u rezervatu prirode i kulture Nove Starine pod nazivom Zasuči rukave #1,#2 i #3. Ondje smo u prekrasnom ambijentu organizirali stolarsku, likovnu i vrtlarsku radionicu te ćemo to i dalje ondje činiti.

Uz navedene aktivnosti, Udruga aktivno djeluje i preko društvenih mreža, naročito Facebook stranice Udruga Feniks Split koja sada broji 1559 pratitelja. Privatna Facebook grupa, koja broji preko 700 članova i poštuje privatnost istih, prvenstveno služi okupljanju, komunikaciji i umrežavanju članova i stručnjaka, te se u istoj već šest godina razmjenjuju stručni članci, recenzije, osobna iskustva i preporuke.

– Neosporno je da je ovo stanje straha, neizvjesnosti, fizičke bolesti i generalne tjeskobe i bespomoćnosti utjecalo i na psihičko stanje većine. O tome govore brojni stručnjaci, ali stvarno stanje negativnih posljedica pandemije po psihičko zdravlje pojedinca i društva u cjelini budućnost će tek pokazati. Nažalost prognoze nisu optimistične.

– Mi kao udruga radimo s osobama različitih dobnih skupina tako da nemamo zasebne projekte za mlade, mada smo se upravo uključili kao partneri na jedan takav budući projekt.

– Generalno bih mogla reći da je u posljednje vrijeme došlo do patologizacije najrazličitijih psihičkih stanja koja su često rezultat konteksta u kojem živimo što se nedovoljno uzima u obzir, kao i nekih prolaznih stanja i kriza koje bi se mogle riješiti i spriječiti uz adekvatniju skrb društva, i bez psihijatrijskog sustava.

– U sustavu ne postoji dovoljno podrške za osobe sa psihičkim poteškoćama, to se posebno odnosi na mlade. A čak i ondje gdje takva pomoć postoji, velika je stigma povezana s takvim oboljenjima te mladi ljudi rijetko ili prekasno traže stručnu pomoć.

– Da, studirala sam, ali zbog bolesti nisam završila iako sam došla do samog kraja. Što se tiče psihoterapije koju izučavam, da to je definitivno jako zanimljivo i valovito. Trenutno sam na pauzi jer sam doživjela svojevrstan burn-out. Izazov je postaviti zdrave granice, a istodobno biti empatičan, topao i podržavajuć za osobe kojima treba tvoja pomoć. To zna biti iscrpljujuće, a stvar se dodatno komplicira kad si i sam osoba koja se bori s mentalnom bolešću te imaš slična iskustva. Međutim, svaki novi dan je prilika za učenje, i danas imam puno bolje i zdravije granice u odnosu na sebe pred godinu dana recimo.

– Mislim da jest. Znam da je i meni samoj bila jako iznenađujuća, osnažujuća i ohrabrujuća činjenica da su me u mojoj školi Kibernetike i sistemske psihoterapije u Rijeci primili na edukaciju unatoč mojoj dijagnozi. U većini škola u Hrvatskoj bi me zbog toga odbili, imala sam sreću što ova škola cijeni osobno iskustvo osobe poput mene i što ih se dojmio moj aktivistički i peer support rad.

Iznimno sam zadovoljna s mojim profesorima i kolegama. Ponekad mi je bilo nadrealno vidjeti da uistinu uvažavaju i uče iz mojih osobnih iskustava prolaska kroz psihijatrijski sustav i traže moju pomoć u razumijevanju takvih iskustava i stanja te ih implementiraju u svoj rad.

– Kad mi se stanje pogorša (a intenzivno radim na tome da se to ne dogodi!) dužnost mi je prvenstveno biti prisutna tu za sebe i tada se povlačim od rada s drugima. Dapače, tad to ni nisam sposobna činiti. Uzmem si vremena za stabilizaciju i oporavak. Imam odličnog psihijatra i psihoterapeuta, veliku podršku prijatelja i familije. Također, moj tim u udruzi često reagira upozorenjem i preventivno čim primijete neke promjene u mom ponašanju i prvenstveno smo podrška jedni drugima. Postali smo jedna lipa familija na koju sam iznimno ponosna.

– Sjećam se jedne mlade djevojke čiji su me roditelji pozvali u kućni posjet s obzirom na to da godinu i više dana nije izlazila iz vlastite sobe, u teškom depresivnom stanju. Bila je jako fizički zapuštena, čak nije htjela/mogla ni govoriti, bivajući kontinuirano u nekom svom izmijenjenom stanju svijesti. Prije bolesti, bila je uspješna studentica psihologije, čak i manekenka. Bolest ju je učinila neprepoznatljivom.

Došla sam na upornu molbu roditelja iako nisam znalo kako bih uopće mogla pomoći, jer to nije uspjelo ni nekoliko psihijatara prije mene. Ni ne sjećam se što sam točno govorila, bio je to moj monolog jer ona nije ništa govorila niti me je gledala. Svejedno sam imala osjećaj da me pažljivo sluša i procjenjuje. Kad mi se učinilo da to nema smisla rekla sam joj da ću otići jer ne vidim smisla da pričam sama sa sobom. Na to me je ona iznenadila gurnuvši mi modni časopis u ruke, što sam shvatila kao njenu želju da ostanem. Nastavila sam pričati sama sa sobom...kao da igram u nekoj predstavi 2 osobe šaleći se na vlastiti račun, na što se ona u jednom trenutku na sav glas nasmijala. To je bila sva komunikacija.

Kad sam izišla iznenadila me oduševljena reakcija roditelja koji su rekli da je godinama nisu čuli da se smije. Također je roditeljima panično izgovorila kasnije da želi da se opet vratim. Bio mi je to veliki kompliment. Nastavile smo se neko vrijeme viđati i s vremenom je počela odgovarati na moja pitanja i sa mnom razgovarati. Nismo čarobno riješili problem i još se nosi s bolešću, ali to mi je bio dokaz da je ljudima najpotrebniji osobni ljudski kontakt i toplina. Nisam koristila nikakvu posebnu tehniku, jednostavno sam pokušala samo biti tu uz nju i naglas razmišljati. Biti čovjek i prijatelj, vidjeti je mimo simptoma. Mislim da ćemo zauvijek ostati jedna drugoj u srcu i čast mi je što je imala dovoljno povjerenja u mene da me pusti blizu.

– Ukoliko imaš određene psihičke poteškoće zbog kojih ti je svakodnevni život otežan te se osjećaš drugačijim, kompliciranim i manje sposobnim, usudi se potražiti pomoć i porazgovaraj s nekim. Strah i sram nisu vrijedni kvalitete tvog života. Zaslužuješ biti sretan i ispunjen. Postoje ljudi iz struke ili osobe koje su se izborile sa sličnim iskustvima koje ti mogu pomoći. Postoji i čitav niz besplatnih linija za anonimnu psihološku pomoć, a možeš se javiti i nama na našu Facebook stranicu ili postati član naše Facebook gupe UDRUGA FENIKS SPLIT.