Kad apozicija zaplovi rijekom Dunav(om)
Jezik i norma ne vole se najčešće u dva slučaja: kad normativci pretjeraju i kad norma zasmeta u komunikaciji. Jezik uvijek ima rješenje za oba problema, a u ovom članku bavimo se drugim i analiziramo zašto apozicije nekad dekliniramo, a nekad ne.
Jezik i norma ne vole se najčešće u dva slučaja: kad normativci pretjeraju i kad norma zasmeta u komunikaciji. Jezik uvijek ima rješenje za oba problema, a u ovom članku bavimo se drugim i analiziramo zašto apozicije nekad dekliniramo, a nekad ne.
Da su lektori portala Studentski.hr osim u opažanju pogrešaka vješti i u pisanju, odlučili su vam pokazati nizom članaka o problemima s kojima se svakodnevno susreću. A kako biste uhvatili koje zrnce lektorske mudrosti i otkrili što to lektorima zadaje glavobolje, redovito pratite lektorske kronike.
Ako ste se ikad zapitali zašto naša jezična norma propisuje baš ona pravila koja propisuje, vjerojatno ste primijetili da nekada to baš i nije sasvim jasno i logično. Jedno od takvih manje logičnih pravila tiče se apozicije, odnosno pitanja treba li se ona deklinirati zajedno s imenicom uz koju dolazi.
Ako pitate normu, treba. Ako pitate sebe, možda nećete biti toliko sigurni.
Apozicija je, ukratko rečeno, imenica koja pobliže označava drugu imenicu (ili zamjenicu) i s njom se slaže u padežu. U manje ili više istom obliku ta definicija provlači se u svim gramatikama hrvatskoga i njegovih rođaka. I dok s prvim dijelom definicije uglavnom nema problema, s tvrdnjom da se ona obavezno slaže s drugom imenicom u padežu već nije tako jednostavno.
Problem nastane kad je jedna od tih imenica vlastito ime, a vlastita imena baš i ne volimo deklinirati ako se apozicija s njima ne slaže u rodu i broju. Dodatno je nezgodno što se u rodu i broju slagati ne mora, tj. čak i ako se složi, to je slučajno. Rijeka je lijepa, ali grad Rijeka može biti samo lijep. Vinkovci su lijepi, ali grad Vinkovci opet može biti samo lijep. A kad se već te imenice očito nikako ne mogu složiti u rodu i broju, zašto bi morale u padežu?
Kad se radi o poznatim kombinacijama, prirodno nam je da se slažu. Pa tako uvijek živimo u gradu Zagrebu, najčešće u gradu Rijeci, u gradu Vinkovcima već postaje diskutabilno, a neke druge varijante, npr. u hotelu Dubrovniku ili u kvartu Dubravi, postaju gotovo pa nemoguće u spontanom govoru. Razlog bi se moglo tražiti u odgovoru na pitanje koliko nam je ime poznato bez apozicije, tj. znači li nam isto kao kad dođe s apozicijom ili nam ne znači ništa. Ako je odgovor ne, velika je šansa da nesretno ime deklinirati nećete. I to ne bez razloga. Ako ste skeptični, zamislite da vam netko kaže da živi u gradu Mentonu. Jeste li sigurni kako se grad zapravo zove? Mentono, Menton, Mentonu? Ako niste čuli za festival limuna, vjerojatno nećete biti sigurni.
Ako pred jezik postavimo izbor između norme i prenošenja točne poruke, norma će najčešće biti manje važna, pogotovo ako smeta. Zato u ovakvim slučajevima, kada nije sasvim jasno o čemu se radi i apozicija postane prava definicija imena, otpor prema deklinaciji imena uopće nije nelogičan jer pomaže da govor bude jasniji i smanjuje mogućnost nesporazuma. Apozicija tada više nije samo dodatak, već postaje neizostavna informacija. Dubrovnik možemo shvatiti kao hotel samo ako dodamo riječ hotel ispred njega i definiramo ga kao hotel Dubrovnik. Bez te apozicije i konteksta on u glavama govornika hrvatskog i njegovih rođaka može biti jedino grad. A kad smo ga već definirali kao nešto što on sam po sebi intuitivno nije, lako je moguće da će prirodno biti i da samo ime ostavimo u nominativu.
Bonus: isti problem pojavljuje se i kad sintagme koje inače uvijek dekliniramo završe u vokativu. Opet ne bez razloga; vokativ je padež koji, osim za dozivanje, služi i za jasno imenovanje stvari i osoba s kojima želimo/moramo imati posla. Pa iako smo sigurno napisali seminar za profesora Milanovića, nema ništa neobično u tom da ga oslovimo s profesore Milanović! kad imamo potrebu da mu se izravno obratimo.
I šta/kaj/ča sad?
Ako pišete ispit iz jezika, deklinirajte sve ili ime koje baš ne želite deklinirati, ako je moguće, stavite u navodnike ili kurzivirajte. Budući da se hotel u Zagrebu službeno zove Hotel Dubrovnik, njega možete kurzivirati. Ako plivate u jezeru Jarun, sjetite se da bi gramatika vrlo rado da ipak zaplivate u jezeru Jarunu. Iako bi možda bilo pametnije da u njemu ne plivate.
Ako pišete nešto opuštenije ili jednostavno razgovarate, slobodno zaplivajte u jezeru Jarun, zaplovite rijekom Dunav ili čitajte kvalitetne članke na portalu udruge Studentski informativni kutak. Možda zasad po normi nije pravilno, ali daleko od toga da je besmisleno.
