"Idu na faks, ne piju, ne puše, baš briju ko na sport – to za mene nisu skejteri"
– Nekako se navučeš na to i postane nezamislivo prestati, ali opet masa njih odustane dosta ubrzo jer shvate da je malo preteško napraviti neki trik i da nije lako kak izgleda na internetu. – ističe B.D. prilikom razgovora o skateboardu.
– Nekako se navučeš na to i postane nezamislivo prestati, ali opet masa njih odustane dosta ubrzo jer shvate da je malo preteško napraviti neki trik i da nije lako kak izgleda na internetu. – ističe B.D. prilikom razgovora o skateboardu.
Skateboarding će za četiri godine najvjerojatnije ući u olimpijski program. U zapadnoj je kulturi razvijen, medijski popraćen i okuplja velik broj ljudi i događaja, što donekle funkcionira u nekoliko hrvatskih gradova. No, isto ne bismo mogli reći za Zagreb, gdje pregovori oko (poštenog) skate parka traju već više od deset godina. Sve ostaje na pukim obećanjima i ispraznim floskulama, posebice nakon rušenja jedinog takvog u Studentskom centru i činjenice kako su skejteri sami preuredili skate park u Vrapču. O svemu smo detaljnije porazgovarali sa starijim skejterom B. D. koji nam je predstavio vlastito viđenje trenutne situacije u Zagrebu.
Kada se u Zagrebu skejterska kultura popularizirala, kako je nastala i je li tada uključivala velik broj zainteresiranih?
U Americi se sk8 pojavljuje 70-ih godina, a u Zagreb je, po meni, stigao oko 90-ih i sumnjam da ga je puno ljudi tada moglo nabaviti. Ja sam prvi put stao na njega u 7. razredu osnovne škole jer je frendu stari kupio novi komplet i tak smo nekak i počeli. Novi skejt nisam imao negdje do 20. godine dok si ga sam nisam mogao kupiti, jer mi ga kao klincu starci nisu mogli priuštit. No, kemijali smo uvijek od starijih skejtova; kupiš polupotrganu dasku, kotači od starih rola i eto! Bilo nas je kojih 15-ak koji smo brijali na to onda, a danas smo od cijele ekipe ostala nas trojica, što se tiče onih s kojima sam ja počeo.
Kakva je situacija danas?
Danas se to promijenilo jer svi žele voziti sk8 i biti cool, odnosno više žele biti cool nego kaj ih ustvari zanima skejtanje. Zato su sve popularniji longboardi i kruzeri jer ih je puno lakše naučiti voziti, nego pravi sk8 koji ipak zahtjeva ozbiljan skill. Danas barem, za razliku od prije, sve to je malo jeftinije i pristupačnije, popularnije u svakom slučaju. Prije nisi imao u Hrvatskoj ni jedan sk8 park, a i danas ih ima svega par, no klinci imaju YouTube i tamo mogu vidjeti svaki trik kak se radi. Tu su u velikoj prednosti, uz to kaj danas već dosta ljudi skejta i imaš kaj naučiti od drugih, dok smo prije ko klinci svi bili početnici; nema ti ko kaj pokazat, naučit te nekaj novog.
– Prije svega je to hc sport u kojem nemaš trenera niti ti treba partner, samo trebaš sk8 i asfalt, dalje je na tebi koliko ćeš biti kreativan i uporan. Definitivno je stil života. Nekako se navučeš na to i postane nezamislivo prestati, ali opet masa njih odustane dosta ubrzo jer shvate da je malo preteško napraviti neki trik i da nije lako kak izgleda na internetu. – dodao je.
Koliko skate parkova postoji u Zagrebu?
Recimo da postoje 3 skate parka. Najveći je na Jarunu, no više se koristi za bmx i role. Drugi je u Španskom, manji, ali savršen za skate. Treći je nas DIY projekt u Vrapču koji se još uvijek gradi, a i najbolji je u Zagrebu jer je napravljen samo za skejtanje.
Tko su skejteri, kakvi su to profili ljudi?
A ima različitih profila ljudi; od onih kaj idu na faks, ne piju, ne puše, baš briju ko na sport; to za mene nisu skejteri. A ima i onih opuštenijih koji su totalna suprotnost. Ako pogledamo američke skejtere, masa njih nema ni srednju školu jer su ju prekinuli da bi mogli postati profesionalci. Kod nas ni nema pro skejtera, niti je to na toj razini, a i sve više šminkera počelo se "šminkat" sa skejtom.
Postoje li natjecanja u Hrvatskoj?
Kaj se natjecanja tiče, postoje, ali ne baš na nekoj sportskoj razini kao npr. nogomet i košarka. To su više neka, ajmo reć', druženja. Jako je teško suditi i ocijeniti skejtanje jer nije kao drugi sportovi; svaki skejter ima svoje trikove i svoj stil vožnje, stoga je jako teško reći 'ko je bio bolji, odnosno najbolji. Postoji Panonian Challenge u Osijeku; to je najveće natjecanje ekstremnih sportova u Hrvatskoj na koje dolaze svjetske face BMX scene i neki polu-pro europski skejteri, a privuku najveći broj ljudi zbog najvećih novčanih nagrada. Zagreb nema nijedno pravo skate natjecanje niti će ga ikada imati, što je žalosno za jednu hrvatsku metropolu. Vani je to sasvim normalna stvar, čak i u Sloveniji koja je napola manja, a gdje postoji veća i jača scena nego kod nas.
Želi li netko uopće sponzorirati skejtere? Postoji li publika koja ih prati?
Jedini sponzori kod nas su 2 skejt shopa u Zagrebu – Chill Shom i Extreme Sport. S time da to nije pravo sponzorstvo nego više neki support; dobiješ nešto, ali opet ne skroz free nego platiš tipa 40 do 50% manje. Teško je od skejtanja kod nas zaraditi jer se ni ne priznaje kao sport, dok je vani drugačija situacija; u Americi ljudi mogu živjeti od toga. Kod nas je to praćeno, ali samo kod neke mlađe populacije.
– Zagrebu kao glavnom gradu treba jedan pošteni park jer je riječ o jedinom glavnom gradu u Europi bez pravog parka i bez ijednog skate natjecanja, a sve uvijek ostane na pukim obećanjima nadležnih. – napomenuo je B.D.
Zahvaljujemo B. D. što je odvojio vrijeme za razgovor s nama, a za kraj nam je preporučio video starijih skejtera koji su njemu i njegovim prijateljima bili uzori u počecima skejtanja.
