Razgovarajmo o karijeri

S fakulteta u ordinaciju: „Iz prve ruke mogu reći da je neopisiv osjećaj nekome spasiti život”

Mihael Plosnić diplomirani je liječnik iz Splita koji je sa samo 24 godine počeo liječiti najteže tegobe i bolesti pacijenata. S njime smo porazgovarali o dosadašnjim iskustvima i predrasudama s kojima se susreo kao mladi liječnik.

11.4.2020.

Serijal članaka Razgovarajmo o karijeri namijenjen je upoznavanju s proaktivnim i uspješnim osobama koje su se zaposlile u struci nedugo nakon završetka studija. U intervjuu s njima saznajemo s kakvim su se predrasudama susretali na svom putu prema izgradnji vlastite karijere, ali i o načinima na koje su uspjeli dobiti posao u relativno kratkom razdoblju nakon stjecanja diplome. Naš je šesti sugovornik Mihael Plosnić, mladi liječnik iz Splita.

Diplomirao je prošle godine na Medicinskom fakultetu u Splitu, a nakon malo više od mjesec dana počeo je raditi – prošao je ambulante poput onih u Kmanu, Žnjanu, Kaštel-Starom i ostalih. Tvrdi da ga je prvih nekoliko sati rada bilo strah jer mu je cijela situacija još uvijek izgledala nestvarno. Na studiju, opisuje, krajnja odgovornost odluke za pacijenta nije bila na njemu, nego na dežurnom liječniku tog odjela. U ambulanti, s druge strane, liječnika nije bilo, pa je odgovornost u potpunosti bila na Mihaelu.

– Iako zvuči kao šok, smatram da je taj strah u principu jako koristan jer mi je osobno bio motivacija da učim još više. Smatram da sam u prvih mjesec dana svojeg rada u ambulanti učio najvećim intenzitetom u životu. Važno je konzultirati se s iskusnijim liječnikom ako neki klinički slučaj nije sasvim jasan; ni najiskusniji doktori ipak ne znaju sve. Pravo je zadovoljstvo dolazilo s vremenom i zamijenilo strah. Sada mi je dolazak na posao uz isti oprez značajno manje stresan. Posebno mi je drago raditi s djecom. Kada skinem mantil, oni uopće ne misle da sam liječnik nego prijatelj njihova brata pa se s roditeljima svi skupa malo nasmijemo.

Budući da je iznimno mladi liječnik koji je već u ranoj dobi imao priliku surađivati s pacijentima različitih zdravstvenih stanja, od kojih su neka i teška, Mihael se često susreo s predrasudama o vlastitom zanimanju. Pacijenti, posebice oni stariji, nerijetko nemaju povjerenja u liječnike poput njega jer misle da nemaju dovoljno iskustva i da će im, sukladno tomu, pripisati pogrešnu dijagnozu ili lijekove.

– Imao sam 24 godine kada su mi ljudi govorili o svojim najtežim tegobama, tako da je potpuno razumljivo ako netko ima predrasude jer određeni liječnici imaju više godina iskustva nego ja života. Međutim, vlastitim se angažmanom može puno toga postići, tako da smo moji kolege i ja volontirali na nekim odjelima. Meni je osobno za rad u ambulanti jako koristilo volontiranje na infektologiji jer su većina patologije u ambulanti zapravo infekcije. Stručne prakse su odlične, pogotovo ako idete u veće svjetske ili europske centre. Najviše kliničkog iskustva stekao sam na Erasmus praksi u Rimu. Još se i danas mogu sjetiti djece s tamošnjeg odjela – sjećam se kakav im je bio šum nad plućima, sjećam se kakav mi je bio osjećaj opipati im uvećanu slezenu ili kakav tip osipa su imali kod različitih bolesti. Takva iskustva ostavljaju snažan utisak na studenta. Mislim da je bitno steći vlastito samopouzdanje i veliko znanje jer je to odlična osnova za suzbijanje predrasuda i zadobivanje povjerenja pacijenata.

Osim stjecanja samopouzdanja i opširnog znanja Mihael ističe i da je u radu s pacijentima jako važan individualan pristup.

– Bitno je svakom pacijentu pokazati interes za njegovo stanje, kao i suosjećanje za njegove tegobe. Ono što je prednost mladog liječnika jest njegova informiranost novim istraživanjima i up to date medicinom. Ono što nisam još stekao iskustvom u velikoj mjeri mogu nadomjestiti pretragom najnovijih istraživanja, protokola i smjernica. To je bitno i pacijentima dati do znanja. Ako se i pojavi nepovjerenje pacijenta, bitno je govoriti strogo profesionalnim medicinskim rječnikom, pacijentu objasniti temeljnu patofiziologiju njegove bolesti i beneficije onog liječenja koje mu osobno preporučujem. Istina, takav pristup uzima više vremena i komoda, ali pacijenti su jako zadovoljni i svako nepovjerenje nestaje. Svatko cijeni profesionalca.

FOTO: Mihael Plosnić

Uz posao koji je uistinu zahtjevan, odgovaran te oduzima mnogo vremena i posvećenosti, mladi se liječnik u slobodno vrijeme bavi dizanjem utega. Ta mu je aktivnost, tvrdi, idealan ispušni ventil – na utege prenese svu frustraciju nakon sati sjedenja za knjigom, a i svakome preporučuje da taj osjećaj isproba barem jedanput u životu.

– Nije prirodno provoditi toliko vremena u istom sjedećem položaju uz knjigu, potrebno je biti fizički aktivan. Ono što svaki sportaš razumije je disciplina i pomicanje vlastitih granica, a takav treba biti i u ovome poslu. Nema spavanja dok se ne nauči lekcija ili ne digne uteg, svejedno.

U konačnici, svim studentima i budućim liječnicima koji se možda ipak boje tako brzo izaći na tržište rada poručuje da se sve vrlo isplati, koliko god da je studij težak i zahtjevan. Ističe da je upravo marljivost ključna osobina svakog dobrog liječnika, uz interes, predanost i timski rad.

– Iz prve ruke mogu reći da je neopisiv osjećaj nekome spasiti život. Vidjeti djelovanje vlastite terapije na pacijentovo zdravlje uvijek je nova motivacija za učenje i unaprjeđivanje samoga sebe, a time i zdravlja svojih pacijenata. To je jedan dobar začarani krug. Mislim da je preduvjet izlaska na tržište rada poznavanje kliničkih prezentacija i liječenja akutnih stanja. Preduvjet je i poznavanje smjernica za česte bolesti u populaciji, infektoloških bolesti kao i prepoznavanje simptoma malignih bolesti. Nikada nije moguće znati sve, ali neke stvari ne smiju proći nezapažene. Nakon toga mislim da je odluka svakog mladog liječnika individualna, odnosno kada se isti osjeti spremnim za samostalan rad. Uz savjestan pristup pregledu, redovito učenje i konzultaciju sa starijim kolegama pacijenti ne trebaju biti zabrinuti.

OZNAKE: