Nagrađena studentica volonterka otkriva kako izlazi na kraj s obvezama
Pitali smo nagrađenu studenticu volonterku Mateu Marchini što za nju znači volontiranje te koliko je ono opterećuje, a koliko usrećuje. Naime, ona iza sebe ima zavidno volontersko iskustvo u rodnoj Rijeci.
Pitali smo nagrađenu studenticu volonterku Mateu Marchini što za nju znači volontiranje te koliko je ono opterećuje, a koliko usrećuje. Naime, ona iza sebe ima zavidno volontersko iskustvo u rodnoj Rijeci.
Zbog svih je ovih aktivnost dobila Rektorovu nagradu, kao i Nagradu Grada Rijeke. Imali smo priliku porazgovarati s njom i saznati što je to motivira za volontiranje i kako izlazi na kraj s obavezama.
Kad si počela volontirati i što te privuklo da nastaviš?
– Privuklo me to što volontiranjem učimo, pomažemo, gradimo svoju ličnost, a uza sve se i zabavljamo.
– U ovome su trenutku obustavljene gotovo sve volonterske pozicije, no do sada se Rijeka mogla pohvaliti čitavom paletom mogućnosti koje su se pružale onima koji žele slobodno vrijeme provesti u volontiranju; od rada s djecom preko kreativnih kutaka do pomoći u provedbi raznih kulturnih i sportskih manifestacija.
– Iskustvo koje je osoba stekla pri volontiranju ne može biti na odmet. Dakako, može se dogoditi da volonterska pozicija ima puno sličnosti s budućim zanimanjem, pa je po tom pitanju vrlo vrijedna za volontera, ali svaki oblik volontiranja nameće da volonter pokaže dozu snalažljivosti, kreativnosti i timskoga rada, a što će mu svakako biti plus na budućem radnom mjestu.
– Studiram ono što volim, ali važno je biti organiziran i svjestan svojih mogućnosti. Tada se sve stiže s lakoćom. Nikada nisam poželjela odustati od svojih volonterskih poslova, ali ova je pandemija učinila svoje. Preostaje mi učiti za fakultet dok željno iščekujem normalizaciju stanja.
– Iskustvo volontiranja osobi proširuje vidike, uči ju na kompromis i snalaženje u svakakvim što predvidivim što nepredvidivim situacijama, ali i proširuje krug prijatelja.
– Biti nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti jedan je uistinu lijep i plemenit poziv. Očito da ne možemo imati i ovce i novce, tj. mogućnost prenošenja znanja materinskoga jezika i svjetske i naše književnosti na mlade generacije za velike plaće, pa sam mišljenja da kroatistiku na bilo kojem fakultetu upišu oni koji su sigurni da neće proklinjati dan kad su se rodili onda kada budu čekali na slobodno mjesto u nekoj od škola.
