Znanost odgovara: Jesu li muškarac i žena u Republici Hrvatskoj ravnopravni?

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Ženom se ne rađa. Ženom se postaje – čuvena je tvrdnja proizišla iz pera Simone de Beauvoir objavom kamena temeljca feminističke teorije – Drugog spola. Znakovit naziv djela objavljenog polovicom prošlog stoljeća, a koji je kasnije dao vjetar u leđa progovaranju o rodno-spolnoj problematici te, jednako tako, poslužio kao inspiracija argumentiranoj borbi za nužnom uspostavom ravnopravnosti između muškaraca i žena, nedvojbeno ukazuje na diskriminirajuć položaj čak polovice svjetskog čovječanstva – žena.

Zahvaljujući neumoljivoj borbi naših prethodnica, barem u mjesecu ožujku kad se obilježava Međunarodni dan žena, javnost biva dodatno senzibilizirana za rodno-spolnu problematiku i sve joj pripadajuće reperkusije.

Kakvo je trenutno stanje u Hrvatskoj?

Takva društvena konstelacija otvara vrata znanstvenom pristupu ovoj temi koji je 2015. godine, nakon devetogodišnjeg iscrpnog rada, ukoričila priznata profesorica i znanstvena savjetnica pri Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Centar Split, Inga Tomić Koludrović. Knjiga Pomak prema modernosti: žene u Hrvatskoj u razdoblju „zrele“ tranzicije vjerno detektira stavove koje žene hrvatskog društva imaju o sebi te o društvu kojeg su dio.

U ovoj se sveobuhvatnoj analizi Tomić Koludrović obračunala sa stereotipima egzaktnom analitikom koju je realizirala zahvaljujući sistematičnoj obradi podataka te sociološkoj vještini interpretacije društvenih stanja i zbivanja. Sve navedeno rezultiralo je složenom slikom koja je nesumnjivo sadržajnija od stereotipnih prikaza, bili oni banalni ili akademski, a koji postaju moćno oruđe u rukama kreatora javnih politika, ako oni to, dakako, uopće žele.

Kako je riječ je o knjizi koja obrađuje problematiku dihotomije stereotipne predodžbe o tradicionalnoj i modernoj ženi, autorica dekonstruira navedene stereotipe te ih zamjenjuje odgovarajućom (konceptualnom) terminologijom. Navedenim slijedom dovodi u pitanje razumijevanje suvremenih društvenih procesa, poglavito emancipacije žena koja često biva sagledavana poput pravocrtnog prijelaza uspostavljenog između patrijarhalno-hijerarhijskog i egalitarno-demokratskog sustava.

Kako je bilo sedam desetljeća unatrag?

Simone de Beauvoir (1908–1986) bila je francuska filozofkinja i spisateljica koja je u 21. godini postala najmlađa osoba u francuskoj povijesti s položenim državnim ispitom iz polja filozofije. U ulozi profesorice filozofije i pobornice egzistencijalizma, de Beauvoir isprepliće vlastito intelektualno zanimanje sa stvaranjem u književnosti. Po njezinu shvaćanju žena je drugi spol kojem je patrijarhatom pripisana lažna aura mističnosti, a nad kojim stereotipiziranje provodi dominantna grupa odnosno, prvi – muški spol. U nastojanju da odgovori na pitanje Zašto je žena „Drugo”?, podastrla je impresivno bogatstvo spoznaja koje upozoravaju na povijesni slijed koji je ženu okovao u muškarcu inferioran društveni konstrukt. Relevantnost navedene tvrdnje razvidna je i danas već iz pogleda na Anićev rječnik koji definicijom odrasle osobe bilo kojeg spola označava muškarca, dok je definicija žene svedena jedino na osobu ženskog spola. Žena se definira kao ono drugo, ono što nije muškarac.

Nikakva biološka, psihička, ekonomska kob ne definira oblik koji u društvu poprima ženka. Sveukupna je civilizacija ta koja oblikuje proizvod između mužjaka i kastrata koji se naziva ženom. Samo tuđe posredovanje može pojedinca postaviti kao Drugo (de Beauvoir, 2016: 287).

Ovom je tezom ukazivala na žensku ulogu kao utjelovljenje društvenog konstrukta jer se ne radi o prirodnoj zadanosti, već o amalgamu društvenih, kulturnih i povijesnih čimbenika. Zahvaljujući jednostavnom stilu, pitkoj filozofskoj misli te jeziku nesklonom okolišanju, djelo je poziv oslobođenju žene putem rada. Ustrajnošću dokazivanja da je ženska priroda tek društveni konstrukt, knjiga je postala stupom feminizma. Autorica obrađuje mnoštvo tema kojima daje posve inovativan kritički uvid. Nerijetko se može pročitati kako je riječ o najiscrpnijem prikazu žene, svojevrsnom ekvivalentu Hegelove Fenomenologije duha.

Međutim, dok je Hegelov Čovjek Sunce u središtu Heliocentričnog sustava, de Beauvoir ukazuje na to kako je žena, zahvaljujući nepoštenim društvenim ulogama, u poziciji Zemlje unutar tog sustava, a koja se funkcionalnom, nažalost, uspostavlja tek vrtnjom oko središta u kojem je, dakako, muškarac.

Prošlost i sadašnjost: neraskidive?

Dok je utemeljiteljica feminističkog konstrukcionizma de Beauvoir u svojem feminističkom manifestu iznijela tipologiju žena s obzirom na pet karakternih tipova, gotovo sedam desetljeća kasnije, znanstvenica Tomić Koludrović stvara sociološku tipologiju propitujući kakav su pomak prema modernosti u razdoblju zrele tranzicije ostvarile žene u Republici Hrvatskoj.

Analiza stanja kakvog je francuska filozofkinja detektirala polovicom prošlog stoljeća, zahvaljujući alatima društvenih znanosti, ostvaruje komunikaciju sa stanjem položaja žene u hrvatskom društvu danas.  Na gotovo 300 stranica prvog sveska Drugog spola de Beauvoir iznosi biologijske podatke, psihoanalitičko sagledavanje te gledište historijskog materijalizma kroz prizmu povijesne legitimacije podčinjenosti žene. Nadalje progovara o povijesnom iskustvu žene tijekom tisuća godina civilizacije, ali i o sveprisutnim i trajnim umjetničkim, filozofskim i intelektualnim doživljajem žene. U drugom svesku iznosi gledište proživljenog iskustva temeljito razrađujući formativne godine, položaj žene u društvu, opravdanja te prema oslobođenju kojima fabularano zatvara krug neravnopravnosti i nudi sliku ravnopravnog svijeta u kojem će oba spola neometano uživati najuzvišeniji cilj – slobodu.

De Beauvoir zagovara društvo u kojem je majčinstvo potpuno slobodan odabir, uostalom kao i očinstvo, a odgoj potomstva društvena dužnost unutar kojeg kategorije muževnog i ženstvenog imaju tek egzistencijalnu, nipošto esencijalnu ulogu. Progovara i o potrebi dokidanja osrednjosti koja sputava ženu u napretku, a što je rezultat tradicije koja ju latentno tjera da osjeća odgovornost za čitav svijet. Dakle, neupitno je riječ o ograničavanju slobode. Zavisan položaj stvara kompleks manje vrijednosti što, čak i kad je izvrsna u čemu, žena teško sama vjeruje zbog stalne sumnjičavosti u vlastite sposobnosti. Nesigurnost će nestati uspostavom ravnopravnosti, stjecanjem socioekonomskih uvjeta te uravnoteženjem profesionalnih interesa i seksualnog života. De Beauvoir predviđa kako će neovisna žena konačno lakoćom muškarca pomiriti veze ili brak s karijerom.

Zajednički život dvoje slobodnih bića za svakog od njih je obogaćenje i u zanimacijama svojega supružnika svatko vidi zalog vlastite neovisnosti. Samodostatna žena oslobađa svojeg muža bračnog ropstva koje je bilo cijena njezina ropstva (de Beauvoir, 2016: 729).

Tomić Koludrović je kao kontekstne referentne točke pri iskazivanju vrijednosti i stavova odabrala načela modernizacije, individualizacije i religioznosti. S tim u vezi navodi kako postoji velika vjerojatnost da će pojedina vrijednost voditi prema određenom ponašanju jer vrijednosti povezuju položaj koji akter/ica zauzima unutar društvenih struktura s njegovim/njezinim individualnim izborima (Tomić Koludrović, 2015: 31).

Temeljem sličnosti, odnosno razlika, formirana je tipologija žena u Hrvatskoj koja ih je podijelila u četiri iduće skupine: 1. predmoderne, 2. tradicionalne, 3. neodlučno moderne i 4. prijelazno-refleksivne.

Od ukupno ispitanih 1200 žena u Hrvatskoj, 14,4 posto je kategorizirano u predmoderan tip koji podrazumijeva dosljednost patrijarhalnim stavovima koji se izražavaju prihvaćanjem odgoja djece i brige o kućanstvu kao prirodno ženskih obaveza, dok je na muškarcima osiguravanje prihoda i rad izvan kuće. Tradicionalni tip je s 33, 8 posto najbrojniji. Riječ je o ženama koje su zaposlene izvan kuće te su stoga izložene modernosti. Unatoč tomu, zadržale su popriličan broj obilježja tradicionalnosti u vrijednostima i stavovima koji se ponajviše odražavaju u pogledu shvaćanja muškarca kao superiornog i žene kao inferiorne. Neodlučno moderni tip odgovara postotku od 27,9. Odnosi se na žene koje se na kontinuumu tradicionalnost – modernost smještaju pri sredini, deklarativno zagovarajući neutralne vrijednosti. Prijelazno refleksivnom tipu pripada 24,6 posto najmlađih žena, najobrazovanijih i najviše zainteresiranih za politiku. Međutim, potpuno prihvaćanje elemenata povezanih s refleksivnosti im umiče uslijed esencijalističkog stava prema majčinstvu i nedovoljno velikoj podršci u pogledu ostvarivanja prava istospolnih zajednica.

Potpuno  refleksivni, rodno  osviješteni tip žena nije iskazan analizom podataka uslijed vrlo malenog udjela takvih žena među općom  populacijom. Tomić Koludrović istraživanje zaključuje rekapitulacijom osnovnih nalaza ustanovljujući kako je u institucionalnom i socioekonomskom smislu došlo do značajnih promjena u odnosu na ranu tranziciju. Međutim, pored društvenih i ekonomskih prilika čitavog društva, ključne su ekonomske okolnosti na mikro razini ponajviše uz kombinaciju dobi, obrazovanja i pripadanja urbanim ili ruralnom kontekstu. Unatoč tomu što više od polovice ispitanica u Hrvatskoj iskazuje vrijednosti i stavove karakteristične za modernost, važno je imati na umu kako je još uvijek izražen golem i nekonzistentan raspon između žena u cjelini na kontinuumu tradicionalnost – modernost.

Je li ravnopravnost postignuta?

Drugi spol omogućio je apsolutan pregled te analizu kako općeg, tako i pojedinačnog položaja žene za bespuća povijesnih društava. De Beauvoir završnim poglavljem zabija posljednji čavao u lijes dekonstruiranog patrijarhata nudeći okvire uspostave post-patrijarhalnog društva u kojem i muškarac i žena uživaju ravnopravan položaj. Poretku kojem su kategorije maskulinog i femininog tek egzistencijalne, ni jedan spol ne može biti drugi.

Zahvaljujući analizi Tomić Koludrović, otvorena je perspektiva podrobnijeg razumijevanja društvenih procesa u tranzicijskim prilikama koje u određenoj mjeri korespondiraju s rodnom neravnopravnošću. Autorica je dokazala kako, usprkos retradicionalizaciji društva, vrijednosti žena bilježe blagi pomak prema modernosti. Međutim, iz podataka o regionalnoj distribuciji četiriju tipova žena te njihovim vrijednostima i stavovima s obzirom na klastersku pripadnost, razvidno je kako je naše društvo još uvijek u velikoj mjeri patrijarhalno. Budući da su tradicionalne konceptualizacije obiteljskih muško-ženskih odnosa još uvijek dominantne većini žena koje su, također, i u uvjerljivo lošijem ekonomskom položaju od muškaraca, razvidno je kako nam predstoji još jako dugačak put do oslobođenja.

Do afirmacije ravnopravnosti između muškarca i žene u Hrvatskoj, posebice uzevši u obzir i trendove kontinuiteta i diskontinuiteta modernosti, žena će još dugo biti kuhana i pečena u okovima modernog patrijarhata. Stoga, svakoj ženi poručujem: Kuharice više zbori, patrijarhat neka gori!

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.