Podijeljena između snova i dužnosti, Ivana Brlić-Mažuranić nesretno okončava život

Kada se prisjećamo lektira našega djetinjstva, počevši od najranijih godina kad su nam još roditelji čitali bajke, zasigurno mnogima od nas među prvima u sjećanje stigne, osim slavne braće Grimm i Hansa Christiana Andersena, i naša Ivana Brlić-Mažuranić. Njezine bajke iz Priča iz davnine rado smo slušali iako ih možda često i nismo najbolje razumjeli. Voljeli smo zamišljati sva silna mitska stvorenja o kojima smo slušali iz njenih bajki. Kasnije, kad smo krenuli u školu, dočekao nas je mali šegrt u zelenim hlačama i crnim čizmicama koji luta kako bi razgazio čizmice i putem pomaže drugima u nevolji. Danas se prisjećamo tužnije strane Ivanine priče. Naime, na današnji je dan, 21. rujna 1938., nesretno okončala svoj život. Ipak, radije ćemo se posvetiti njezinom životu i djelu, jer to je ono što ju čini velikom ženom i autoricom.

Rodni grad kao poticaj za prve stihove

Ivana je rođena u Ogulinu, gdje se i danas nalazi njezina kuća bajke, 18. travnja 1874. godine Vrlo se rano seli u Karlovac, no uskoro joj se pružila prilika da neko vrijeme boravi u rodnom gradu. Prvi je boravak bio u šestoj godini života, a ostavio je na nju velik dojam i ispunio je uzbuđenjem. Drugi ga je put posjetila s dvanaest godina. Kao rezultat posjeta nastale su prve njezine bilješke i prva pjesma – Zvijezdi moje domovine.

– Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem. – napisala je kasnije u svojoj Autobiografiji.

Ljubav prema pisanoj riječi, domovini i Bogu

Obrazovala se kod kuće gdje je učila nekoliko stranih jezika: francuski, njemački, ruski i engleski. Zanimljivo je kako je ubrzo nakon prvih stihova na hrvatskom jeziku pokušala pisati i na francuskom. Tako su nastale pjesme Le bonheur i Ma Croatie. Ono što je zasigurno pripomoglo u buktanju ljubavi prema pisanoj riječi, činjenica je da je kod kuće, a posebno kod djeda, imala na raspolaganju obilne obiteljske knjižnice.

– Čitala sam mnogo i rado, no nikada nisam došla do onog poznatog gutanja knjiga koje snalazi djecu u stanovitim godinama. (...) U biranju knjiga bila sam slobodna. Školska sistema nije me vezala, a moji roditelji nisu mi propisivali što da čitam. Time je dakako nastala u mom čitanju mnoga praznina koju je trebalo kasnije ispuniti, no ujedno mi je uslijed toga uščuvana stanovita sloboda prosuđivanja koju katkada vrlo dragocjenom nalazim. –

Već od prvih pisanih radova nazire se velika ljubav prema domovini koja je također ponajviše potekla od njezine obitelji, na čelu sa slavnim djedom Ivanom Mažuranićem. U njegovu društvu češće boravi od preseljenja u Zagreb 1882. Iako zbog patriotske prirode obitelji nije razvila prisan odnos s njim, ostao joj je u sjećanju kao vrlo moćna i dojmljiva ličnost. Osim ljubavi prema domovini, odgajana u kršćanskom duhu, vrlo je rano razvila vjerske osjećaje koji su obilježili velik dio njezinog života, ali i djela.

– Kad sam poslije u svom razvoju došla do toga da s razumijevanjem i razmišljanjem čitam evanđelje, našla sam u mojoj duši tlo uzorano, pripravno, plodno i žedno da primi i da se po svojim silama povede za visokim zahtjevima evanđelja, i nigdje me visina tih zahtjeva presenetila nije. –

Žena pa autorica?

Za Ivanino je stvaranje veliko značenje imala činjenica da je žena. Prvi su joj pokušaji dosta nedotjerani i puni emocija. Kako bi misli i stihove dovela u red i usavršila stil pisanja, stric Fran Mažuranić savjetovao joj je da započne voditi dnevnik.

– Ovaj je dnevnik zadovoljavao moju žudnju za pisanjem. (...) Moja velika želja da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojeg pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. –

Unatoč uvjerenju da pisanje nije za žene, mlada se Ivana odvažila pokušati objaviti jednu pjesmu. Prvi je taj njezin pokušaj ulaska u svijet književnika bio pomalo naivan i djetinjast, ali izrazito simpatičan i na kraju neuspješan. Nakon smrti njezina djeda, među njegove papire sakrila je svoju pjesmu Misao s nadom da će prilikom pregledavanja biti primijećena i objavljena. Međutim, nije bilo tako. Nikad se nije čulo za nju.

Brak i majčinstvo te pisanje za djecu

U skladu sa ženskim dužnostima, s osamnaestom godinom uslijedila je udaja za Vatroslava Brlića te preseljenje u Slavonski Brod. Brlićeva se obitelj, kao i Ivanina, zanimala za umjetnost i književnost te je imala veliku knjižnicu:

– Ta zbirka sadržava do tisuću pisama, među njima su listovi gotovo sviju istaknutih ličnosti našega javnoga života, od sto godina amo. Kolika obilna hrana za moja literarna nagnuća! –

Ipak, zbog djece i obiteljskih dužnosti morala je zanemariti svoju ljubav prema knjizi sve dok djeca nisu došla do dobi kad se u njima počela buditi želja za čitanjem. Tada je Ivana napokon došla na svoje:

– Učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. –

Tako je napisala svoju prvu knjižicu Valjani i nevaljani – Pjesme i pripovijetke za dječake (1902.) koja je i izdana u vlastitoj nakladi u stotinu primjeraka, a četiri godine kasnije izašla je i knjiga pripovijedaka i pjesama Škola i praznici.

Vrhunac stvaralaštva

Kako su joj djeca rasla tako je padala potreba za stvaranjem djela koja bi bila poučna za njih te se napokon mogla posvetiti pisanju nedječje književnosti, pisanju radi pisanja samoga, zbog ljubavi prema njemu. godine 1912. izlazi brošurica pjesama Slike, opet u vlastitoj nakladi, a Ivana ju je izdvojila kao jednu od najdražih:

– Svaki njezin redak znači za mene nutarnje slike neopisivo žive, mile i ljubljene, koje uvijek nanovo preda mnom uskrsuju – a časove kad sam nastojala da ih u riječi stavim, ubrajam među najmilija duševna uzbuđenja koja sam proživjela. –

Godinu kasnije ipak nastavlja s pisanjem za djecu i piše jedno od svojih napoznatijih i najcjenjenijih djela – Čudnovate zgode šegrta Hlapića, a 1916. i najslavnije svoje djelo, knjigu bajki Priče iz davnine, prevođenu na brojne strane jezike. 

– Bilo mi je nastojanje da u skroz slobodnu invenciju tih priča upletem nazive, likove i duh drevne hrvatske i opće slavenske mitologije, i to one koja je manje poznata. – 

Dva je puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za književnost, 1931. i 1938., a 1937. primljena je u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti – kao prva žena od osnutka Akademije.

Depresija i smrt

Još dok je pisala o šegrtu Hlapiću, patila je od depresije. Unatoč napokon dočekanom statusu priznate književnice, koji je zadobila nakon izdavanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i Priča iz davnine, prevladali su obiteljski problemi i nesreće koje su se zaredale. godine 1919. umrli su joj i majka i suprug, a obitelj zapada u novčane probleme zbog pretjerane rastrošnosti sina. Osim toga, vrlo se mlada udala i već u osamnaestoj godini rodila prvo dijete za kojim je uslijedilo još šestero, od kojih je dvoje umrlo. Cijeli je život bila podvojena između dužnosti i snova. Kako se približavala šezdesetoj godini života, sve je češće bila bolesna, posljednje je godine provela sama, a u 64. godini, u bolnici na Srebrnjaku, odlučila si je oduzeti život.