Osamdeseta obljetnica pogroma Židova u Kristalnoj noći

U noći 9. studenog 1938. godine SA-jedinice i odredi Hitlerove mladeži započele su val nasilja nad židovskim stanovništvom diljem Njemačke, Austrije i Sudetske pokrajine u bivšoj Čehoslovačkoj. Događaj je u povijesti ostao zapamćen pod nazivom Kristallnacht odnosno Kristalna noć, dugujući svoj naziv ogromnoj količini razbijena stakla koje je prekrivalo ulice.

Nacističko je vodstvo kasnije tvrdilo da su izgredi za vrijeme Kristalne noći izbili spontano, kao odgovor na smrt Ernsta vom Ratha, dužnosnika u Njemačkom veleposlanstvu u Parizu. Vom Rath 7. je studenog 1938, dva dana ranije, vatrenim oružjem ranio Herschela Grynszpana, 17-godišnjeg Židova iz Poljske, koji je ozljedama podlegao 9. studenog. Nekoliko dana prije pucnjave Grynszpan je saznao da su njegovi roditelji protjerani iz Reicha. Protjeranim Židovima, među njima i Grynszpanovim roditeljima, zabranjen je ulaz u Poljsku pa su bili smješteni u izbjegličkom kampu između poljske i njemačke granice. Budući da je i sam nezakonito boravio u Parizu, Grynszpana je obuzeo očaj, što zbog vlastite situacije, što zbog teške situacije u kojoj su se našli njegovi roditelji. Stoga je potražio Vom Ratha, službenika veleposlanstva koji je bio zadužen za njihov slučaj i odlučio se osvetiti.

9. studenog ima važnu ulogu u nacističkom kalendaru. Naime, na taj je dan 1923. godine Adolf Hitler sa svojim suradnicima pokrenuo tzv. pivnički puč koji je završio neuspjehom. Kako bi obilježilo obljetnicu tog događaja, vodstvo Nacističke stranke okupilo se u Münchenu. Okupljeni vrh Nacističke stranke odlučio je Vom Rathovu smrt iskoristiti kako bi se obračunao sa židovskim stanovništvom. Ministar propagande, Joseph Goebbels, na sastanku užeg vodstva rekao je da se svjetsko židovstvo urotilo kako bi počinilo taj atentat. Nadodao je da je Führer odlučio da stranka ne bi trebala organizirati bilo kakve prosvjede, no ako prosvjedi započnu, ne smiju biti spriječeni.

Čini se da je Goebbelsov govor shvaćen kao naredba. Ubrzo su regionalni vođe Nacističke stranke izdavali upute svojim lokalnim podružnicama. Nasilje je započelo u kasnim večernjim satima 9. studenog u raznim krajevima Reicha. Pripadnici SA-jedinica i jedinica Hitlerove mladeži uništavale su privatne stanove i poslovne prostore koji su bili u vlasništvu Židova, kao i sinagoge i židovska groblja. Nosili su civilnu odjeću kako bi sakrili povezanost s Nacističkom strankom. 10. studenog u 1:20 u noći šef sigurnosne policije, Reinhard Heydrich, poslao je hitan telegram u sjedište postaje državne policije, kao i lokalnim vođama SA-odreda i jedinica Hitlerove mladeži u kojem stoji da spontani izgrednici ne smiju ugroziti nežidovske njemačke živote i imovinu, ne smiju izložiti strance, pa čak ni Židove koji nisu Nijemci ikakvu nasilju. Također, moraju zaplijeniti sve arhive iz sinagoga prije nego ih vandaliziraju, a potom ih predati sigurnosnim službama. Policajcima je sugerirano da napune zatvore Židovima, po mogućnosti mladim i zdravim židovskim muškarcima.

U noći nasilja uništeno je 267 sinagoga na cijelom području Njemačke i anektiranih teritorija. Mnoge su gorjele cijelu noć pod nadzorom vatrogasaca kojima je bilo naređeno da ne gase požare koji su izbili, već da samo osiguraju da se požari ne prošire na okolne građevine. Procjenjuje se kako su razbijeni izlozi 7500 trgovina i radnji koji su bile u židovskom vlasništvu, a njihova su skladišta opljačkana. Židovska groblja bila su posebna meta oskvrnjivanja u nekim regijama.

Posebnu žestinu nasilje je dosegnulo u Berlinu i Beču koji su bili domovi dviju najvećih židovskih zajednica u Reichu. Pripadnici SA-postrojbi lutali su ulicama, izvlačili Židove iz njihovih kuća i tjerali ih na javna ponižavajuća djela. Od 9. do 10. studenog ubijen je barem 91 pripadnik židovskog naroda. Prema policijskim izvještajima iz tog doba vidljiv je iznimno velik porast zabilježenih silovanja i samoubojstava neposredno nakon Kristalne noći. Prema Heidrichovim uputama policija je uhitila i do 30 000 židovskih muškaraca, koji su kasnije iz lokalnih zatvora bili prebačeni u koncentracijske logore u Dachau, Buchenwald i Sachsenhausen.

Mnogi njemački dužnosnici, poput Hermana Göringa, kritizirali su iznimno veliku materijalnu štetu koju su izgredi uzrokovali. No usprkos tome, njemačka je vlada izglasala niz mjera kojima je htjela ograničiti ili eliminirati židovski utjecaj u njemačkoj ekonomiji. Tako su donijeli odluku kojom su sami Židovi proglašeni krivima za uništavanje pa su kažnjeni globom od 1 milijarde tadašnjih Reichmaraka. Sve isplate osiguranja židovskim obiteljima, koje su pretrpjele materijalnu štetu, zaplijenjene su pa su vlasnici trgovina, radnji i privatnih domova morali sami snositi troškove njihovih popravaka. U tjednima koji su uslijedili izglasano je još mnogo antižidovskih mjera i zakona, kulminirajući tijekom Drugog svjetskog rata i Holokausta, kada je 6 milijuna Židova izgubilo svoje živote.