Obljetnica rođenja pjesnikinje Vesne Parun
Tjerajući krdo riječi i ljubeći jezik svoj, Vesna Parun napisala je pjesme kojima je zauvijek obilježila hrvatsku književnost.
Tjerajući krdo riječi i ljubeći jezik svoj, Vesna Parun napisala je pjesme kojima je zauvijek obilježila hrvatsku književnost.
Na današnji dan, 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, rođena je jedna od najznačajnijih umjetnica suvremenog hrvatskog pjesništva i najprevođenija hrvatska pjesnikinja – Vesna Parun. Njezin bogati pjesnički opus skladan je spoj tradicije i modernog izričaja kao i odraz osobne stvaralačke kreativnosti, snažnih intimnih osjećaja te doživljaja svijeta i prirode.
Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.(Ja tjeram krdo riječi)
Parun je svoje prve pjesničke korake započela već u osnovnoj školi objavivši svoju prvu pjesmu Pramaljeće u listu Anđeo čuvar, a nakon toga i pjesmu Zov u časopisu Sjeme, glasilu splitske klasične gimnazije, čiji je urednik bio glasoviti pjesnik Jure Kaštelan. U svom pjesničkom prvijencu, zbirci Zore i vihori (1947), odupirala se tadašnjoj socrealističkoj ideologiji u umjetnosti pišući pjesme intimne, ljubavne i egzistencijalne tematike. U njima Parun slavi ljepotu i radost življenja i sjedinjenosti s prirodom, otkriva djetinju neiskvarenost i dobrotu kao i mladenačke žudnje, nadanja i strahove te se suprotstavlja ljudskoj zlobi, ratu i smrti.
Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.
Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.(Prijateljska žalost)
Iako najpoznatija po svojoj intimističkoj i ljubavnoj lirici (zbirke Crna maslina, Koralj vraćen moru, Ukleti dažd), Parun je pisala i britke satirične pjesme kojima je kritizirala društvenu realnost, sonete, pjesme za djecu, te je i sama prevodila pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga.
1982. godine njezin je neizbrisiv utjecaj i doprinos hrvatskoj književnosti ovjekovječen Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo. Kako bismo očuvali uspomenu na život i stvaralaštvo Vesne Parun, danas zato i dalje slavimo, čitajmo i prenosimo njezine pjesme mlađim generacijama, a njezini stihovi neka nam zauzvrat pruže utjehu i nadu te otkriju makar djelić svojih tajni.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.(Kad bi se moglo otputovati)
