Na današnji dan obilježava se Dan pogibije Zrinskog i Frankopana
Noć prije pogubljenja, Petar Zrinski napisao je pismo svojoj supruzi koje je postalo jedan od najpotresnijih tekstova napisanih na hrvatskom jeziku.
Noć prije pogubljenja, Petar Zrinski napisao je pismo svojoj supruzi koje je postalo jedan od najpotresnijih tekstova napisanih na hrvatskom jeziku.
Fran Krsto imao je sestru Anu Katarinu koja se udala za Petra Zrinskog s kojim se Fran Krsto borio za samostalnost Hrvatske. Petar Zrinski rođen je 6. lipnja 1621. godine u Vrbovcu te je bio hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Školovao se u Austriji i Mađarskoj, a bavio se vojnim znanostima i topništvom. Proslavio se u mnogim bitkama te je postavljen za kapetana žumberačkih Uskoka s kojima je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu.
Novosklopljeni Varšavski mir postao je povodom hrvatskog nezadovoljstva, a nezadovoljnici su osnovali savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota kojim su željeli smanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja. S obzirom na to da su se Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski borili za samostalnost Hrvatske, to je protumačeno kao zavjera te bivaju uhićeni i zatočeni u Bečkom Novom Mjestu. Tamo su bili osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke.
Noć prije pogubljenja, oboje su napisali oproštajna pisma za svoje supruge, Fran Krsto na talijanskom, a Petar na hrvatskom jeziku. Petrovo pismo Katarini, pod naslovom Moje drago serce, jedno je od najpotresnijih tekstova napisanih na hrvatskom jeziku i jedno od najljepših iz toga doba. Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pogubljeni su 30. travnja 1671. godine, a Fran Krsto ostavio je vrijedan književni opus, zbirku lirike pod nazivom Gartlic za čas kratiti.
Cijelo pismo Moje drago serce možete pročitati u nastavku.
– Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.
