Zašto su tramvaji žuti, a ne jednolično plavi?
Ne, to nije bilo raspravljanje o ukusu niti kako bi Zagreb u stvari bolje izgledao sa žutim tramvajima, nego je jedna mlada, talentirana djevojka predstavljala svoju zbirku pjesama.
Ne, to nije bilo raspravljanje o ukusu niti kako bi Zagreb u stvari bolje izgledao sa žutim tramvajima, nego je jedna mlada, talentirana djevojka predstavljala svoju zbirku pjesama.
Jednog kišnog, rujanskog popodneva u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića skupilo se dosta ljudi. Lucija je nervozno sjedila ispred mase ljudi kojio su željno iščekivali odgovor na pitanje zašto su tramvaji žuti, a ne onako jednolično plavi.
Ne, to nije bilo raspravljanje o ukusima niti kako bi Zagreb u stvari bolje izgledao sa žutim tramvajima, nego je jedna mlada, talentirana djevojka predstavljala svoju zbirku pjesama. Lucija Markljušaj je dvadesetogodišnja djevojka, studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je tog kišnog popodneva predstavljala svoju prvu zbirku pjesama pod naslovom "Žuti tramvaji".
Nakon završetka predstavljanja i čitanja pjesama uz predivnu glazbenu pratnju, poželjeli smo saznati nešto više o njoj.
Lucija, reci nam nešto o sebi.
Studentica sam treće godine Filozofije te Francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica nekoliko udruga i društava koji se dotiču umjetnosti, kreativnosti i društvenog aktivizma u širem smislu, jedna od urednica studentskog časopisa VoxAlumni . Volim kazalište, (amaterskim kazalištem bavim se nekoliko godina), a posebno mjesto ima, jasno, književnost.
Kada si prvi put shvatila da te zanima poezija?
Poeziju čitam i volim od malih nogu.
Sjećaš li se svojih prvih stihova za koje si pomislila da su bolji od prosjeka?
Imala sam neke uzore, ali sam s druge strane samo pisala i pisala. Nekim se svojim prvim stihovima danas nasmijem, ali htjela sam ih uključiti u svoju prvu zbirku jer svaki je pisac morao napisati nešto prvo.
Za procjenu je bilo važno mišljenje osobe koja je tome posvetila čitav život, dakako profesorice književnosti koja me potaknula da pjesme šaljem na natječaj.
Možeš li nam reći nešto više o sudjelovanju na Međunarodnom festivalu književnosti?
Prošle je godine bio objavljen natječaj za Međunarodni festival književnosti. Poslala sam neke svoje radove i među pozvanima pojavilo se i moje ime. Pjesma s kojom sam prošla bila je „Govor", a također se nalazi u zbirci Žuti tramvaji kao jedan od naslova cjeline.
Koga bi istaknula kao jedan od uzora i „krivaca" sto pišeš poeziju? Otkud crpiš inspiraciju?
Sadržajno, veliki su mi uzori: kineska tradicionalna poezija, Holderline, Baudelaire, a od naših pisaca Ujević, ali i mnogi mladi autori čije sam stihove pronalazila u časopisima moderne poezije. Filozofski su tekstovi ono što me ponekad inspirira, dok je ponekad to trenutak, neki prolaznik, šutnja. Poezija je krivac – ona govori sama.
Nedavno ti je objavljena prva zbirka pjesama, reci nam kakav je osjećaj držati svoju knjigu u rukama?
Upravo sjajan, ali nevjerojatno začudan. Jasno vam je da ste svaki taj redak napisali vi, poznajete svaku riječ. Međutim, materijalizirana riječ nešto je posve drugo. Najvažnije mi je da poruka samih pjesama dođe do čitatelja, da umjetnost koje sam ja samo medij, nađe svoj put. Za početak, čini mi se, ga nalazi.
Zašto baš "Žuti tramvaji"?
Mislim da se puni smisao može otkriti tek kada se knjiga cijela pročita i svatko će naći neki drugi smisao, ali probat ću približiti simboliku. Tramvaj je čest motiv u zbirci, kao simbol moderne civilizacije. On ima svoju putanju, kreće se tračnicama, kreće se ukrug. Krug je, također, ciklično kretanje život; kontinuitet, stalnost, istost, vječnost. Zato su moji tramvaji žuti, a ne jednolično plavi. Suvremeni čovjek ponekad ne stigne misliti o toj iskri koja kao da izvire iz jednoličnosti života, a toj se iskri stalno trebamo vraćati.
Razmišljaš li možda o pisanju proze jednog dana?
Ne samo da razmišljam, nego je i pišem, ali još ne razmišljam o objavljivanju.
Kad bi netko zavirio u tvoju kolekciju knjiga koga ili sto bi prvo uočio?
Vjerojatno je najuočljiviji francuski rječnik Le petit Robert. Ima tu svega; od filozofije, preko estetike, gramatika, antologija i drugog.
S obzirom da čitanje postaje sve popularnije, većinom zbog jeftinijih cijena knjiga i zahvaljujući velikoj dostupnosti, smatraš li da je kvaliteta pisanja i stvaralaštva stavljena na margine zbog zarade?
Nisam od onih koji zagovaraju postmodernikvaziliberalizam u stilovima, što bi otprilike značilo da ne postoje pravila u umjetnosti pa tako i u književnosti. U tom slučaju bi značilo da kvantiteta pobija kvalitetu, što se nadam da neće biti slučaj. To je jedno od ključnih pitanja koje svijetli kao indikator (post)moderne epohe. Međutim, zamjetljiv je jedan porast broja čitatelja tzv. trivijalne književnosti (džepna izdanja svega mogućeg) i tu se otvaraju brojna pitanja kao na primjer: Je li bolje ništa ne čitati ili čitati nešto loše? Što uopće možemo nazvati književnošću i s kojim pravom? To su temeljna pitanja filozofije umjetnosti ili estetike koja se bitno dotiču suvremenog čovjeka ako želi napredovati.
S obzirom da si studentica, koliko ti vremena oduzima pisanje?
Ja bih rekla da pišem u pauzama i pauziram od pisanja, ali nije to lak posao - kako možda zamišljamo pisca za stolom koji bez korigiranja sjedi i piše, ne - on tisuću puta prepravlja svoj rad i još uvijek se pita.
Za kraj, sto bi preporučila osobama koje pišu, ali se ne usude pokazati svoja djela drugima?
Pišite. Radite. Isplatit će vam se. Šaljite svoje radove. Nikad ne znate što vas već sutra čeka.
