The Newsroom: Funkcioniraju li doista tako uredništva televizijskih kuća?
„Jeff Daniels ima ozbiljnu ulogu?“ ili: „Jeff Daniels ima karijeru izvan Glupog i glupljeg?“ dva su pitanja s kojima sam se susrela kada sam objavila ljudima kako je „Uredništvo (The Newsroom)” odlična serija koju preporučujem.
„Jeff Daniels ima ozbiljnu ulogu?“ ili: „Jeff Daniels ima karijeru izvan Glupog i glupljeg?“ dva su pitanja s kojima sam se susrela kada sam objavila ljudima kako je „Uredništvo (The Newsroom)” odlična serija koju preporučujem.
„Jeff Daniels ima ozbiljnu ulogu?“ ili: „Jeff Daniels ima karijeru izvan Glupog i glupljeg?“ dva su pitanja s kojima sam se susrela kada sam objavila ljudima kako je „Uredništvo (The Newsroom)” odlična serija koju preporučujem.
Jeff Daniels je pod stigmom, kao što je i Sean Bean obilježen kao glumac koji stalno umire, dok je istina posve drugačija. Daniels iza sebe ima dosta komedija, ali i ekvivalentan broj drama, no vrlo malo serija. Upravo je „Uredništvo” osvježenje u njegovu opusu.
Ukratko, Uredništvo je politička drama koja prati svakodnevni život novinara jedne televizijske kuće. Obrađuje različite teme koje spadaju u domenu novinarske etike, prikazuje kako se kopaju informacije i nabavljaju vijesti te što se sve odvija iza kamera.
Daniels glumi Willa McAvoya, poznato televizijsko lice koje vodi večernje vijesti i obrađuje relevantne teme iz SAD-a i svijeta. Kao potpora u tom poslu njegovi su suradnici: izvršna producentica i njegova bivša djevojka MacKenzie McHale (Emily Mortimer), MacKenzien pomoćnik i producent Jim Harper (John Gallagher), mlada novinarka koja se bori za veći angažman Maggie Jordan (Alison Pill) i drugi. Znatnu ulogu imao je i Dev Patel, poznatiji po glavnoj ulozi u filmu Milijunaš s ulice (2008.).
Uredništvo je napisao Aaron Sorkin, javnosti poznatiji po filmu Društvena mreža (2010.) i po serijama Zapadno krilo (1999. – 2006.) te Studio 60 na Sunset Stripu (2006. – 2007.). Sorkinov angažman na Zapadnom krilu uvelike pomogao mu je da ovu seriju ispuni isprepletenim odnosima i pronicljivim političkim temama.
Serija je nedavno završila s prikazivanjem: u tri sezone utisnuto je 25 epizoda. Ovako mali broj sezona nikako nije uzrokovan niskim rejtingom jer serija ima visoke brojke. IMDB ekipa dodijelila mu je ocjenu 8.7/10, dok mu je Rotten Tomatoes dao četiri zvjezdice, odnosno 75%.
Ovaj put ekipa se odlučila na opciju treba znati kada stati i dati publici dovoljno, ali ne previše. Nitko ne voli kada se serija pretvori u špagete. Bilo je dovoljno početnih osam minuta prve epizode da serija ulovi dovoljno gledatelja i da se taj dio razmnoži po društvenim mrežama. U tih osam minuta možemo vidjeti McAvoya kako sjedi sa svojim kolegama, televizijskim voditeljima, ispred velike količine studenata i izgovara kako Amerika ipak nije najbolja nacija na svijetu. Upecalo bi i vas, zar ne?
Iako se u recenzijama često piše o tome je li serija dobra ili loša, vrijedi li utrošiti vrijeme na nju (ili ne), odlučila sam se fokusirati na glavni problem kojega su kritičari istaknuli: koliko je serija realna? Koliko se ona poklapa sa stvarnim događajima? Zapravo, koliko ona sveukupno doprinosi ugledu televizijskih kuća i percepciji vijesti te njihove pripreme u krugovima primatelja informacija?
Uložene kritike o Sorkinovu djelu
Postoje oni koji kude seriju i oni koji se slažu s njom. Jedan od prvih žustrih kritičara bio je Michael Wolf, The Guardianov stručnjak za društvene mreže i medije, koji je u svojoj kolumni prokomentirao kako je Sorkin s ovakvim prikazom dostave vijesti zakasnio barem 25 godina:
– Internet je u zadnjih osam do devet godina znatno preuredio izgled vijesti, a Fox je u posljednjih 15 godina promijenio kompletnu industriju informacija. – navodi Wolf u svojoj kritici.
U jednu ruku, čovjek je u pravu. Amerika više nema televizijske kuće koje skupljaju vijesti kako je prikazano u seriji, ne postoje ljudi koji će zvati na sve strane, dobavljati stručnjake i potvrđivati od minimalno dva izvora točnost informacije. Ova industrija svedena je na minimalizam, internet je tu postao sredstvo prijenosa informacija, prepisivanja i prežvakavanja vijesti.
Amerika više nema suradnike-izvjestitelje kao što je prije to imala, usprkos tome što predsjednici već duži niz godina njeguju tradiciju službenih večera za takve ljude. Uredništva? Postoji reduciran broj mladih producenata kojima je posao iskopati stvari na internetu, provjeriti mailove da vide je li im se tko obratio i to dostaviti nadležnima. Ono što Americi svakako nedostaje su kredibilitetni voditelji vijesti.
Komičari su postali relevantni prenositelji vijesti: pogledajte jednog Jona Stewarta, Johna Olivera ili Stephena Colberta! Na prste jedne ruke možemo nabrojati voditelje vijesti koji znaju što rade i stručnjaci su u tom području, poput, primjerice, Briana Williamsa. Amerika nema ono što ima Engleska: BBC kao snažnu i pouzdanu kuću koja se diči svojom tradicijom izvještavanja i pouzdanosti.
BBC je ime koje je aktualno desetljećima i cijenjeno je na svim kontinentima. Amerika je svoju tradiciju izgubila, barem ako se referiramo na 60-e i 70-e godine izvještavanja. Wolf se dotiče te teme i kaže kako se Sorkin u svojem prikazu jednog uredništva vijesti previše oslanja na legende televizijskog prostora, a ne na onaj izgled koji je danas i ne na trenutne, aktualne teme.
Nisu sve kritike tako oštre. Primjerice, CNN-ov John Avlon na svojemu blogu piše kako postoji velika važnost ove serije. Prema njemu, Sorkin je izrazio određeni idealizam koji bi trebao djelovati pozitivno na sve one koji ulaze u novinarski posao i žele se njime aktivno baviti.
McAvoy je napravljen kao snažna televizijska figura te je karakterno toliko izoštren da doista može biti uzor mladima. Osim toga, serija je potaknula toliko debata i rasprava da je djelovala pozitivno na sve članove društva. Zanimljiv je preokret to što je McAvoy republikanac koji može objektivno sagledati stvari i ne biti pristran u nekim odlukama, što svakako šalje poruku kakva osoba treba biti kao vjesnik i vrelo informacija u današnjem svijetu.
Serija vs. vijesti koje su se dogodile
Wolf je u spomenutoj kritici rekao kako se Sorkin trebao usredotočiti na aktualne vijesti, no to samo pokazuje ili da nije pažljivo pratio seriju ili kako nije detaljnije definirao svoju misao. Optužiti Uredništvo da nisu bili aktualni bilo bi ravno proglašavanju Baracka Obame čistačem cipela u Bijeloj kući. Ako je Wolf mislio na to kako se serija ne bavi vijestima koje su bile aktualne kada se epizoda snimala, morbidno je uopće stavljati takav zahtjev: skripta za epizodu ne može se napisati preko noći, glumci ne mogu te riječi zapamtiti preko dana i scena se ne može postaviti sa svim izvorima dan nakon toga.
Što je aktualno? Kako definirati aktualno, pogotovo danas kada se za sve događaje povlači povijesna paralela u obliku uzroka i posljedica?
Ono što ide u prilog seriji svakako je podudaranje određenih vijesti sa stvarnim događajima. Primjerice, u jednoj epizodi financijska stručnjakinja Sloan Sabbith (odlična Olivia Munn) predlaže prilog o Disneyjevu filmu „John Carter“ (2012.) koji je doživio debakl u kinima. Sabbith svojim nadređenima objašnjava kako je uvjerena da Disneyju ovaj debakl neće naštetiti jer su njihove dionice sigurne, a razlog tome leži u gigantskom carstvu koje Disney posjeduje. Slična priča doista se dogodila 2012. godine te je upravo tim riječima Fox Business News objasnio moć koju Disney posjeduje.
NBC News 2012. godine napravio je masovni propust koji je serija također popratila: pustili su snimku Zimmermanova poziva sanfordskoj policiji prije nego što je spomenuti izvadio pištolj i ustrijelio Trayvona Martina, afroameričkog studenta. U seriji je Maggie izrezala glavni dio u kojemu je uključeno pitanje o rasi mladog Martina. NBC se u stvarnosti našao pod žestokim napadom struke te su u sljedećih nekoliko dana izgubili velik broj gledatelja.
Tema koja je pobudila najveću pažnju gledatelja zasigurno je ona naslovljena „Operacija Genoa“. Uredništvo je zaprimilo povjerljive dokumente koji tvrde kako su američki vojnici posuli sarin na civile u Iraku tijekom operacije izvlačenja svojih vojnika. U seriji je tu priču potvrdilo 6 nezavisnih izvora (kroz cijelu serije spominje se kako je za vijest potrebno imati barem dva čvrsta nezavisna izvora). Nakon emitiranja priloga, podigla se velika prašina i gledatelji su bili šokirani, a vlasti su odmah poduzele istragu.
Ispostavilo se kako je priča ipak lažna, što je naštetilo kredibilnosti cijelog uredništva večernjih vijesti i televizijske kuće. Nakon završetka te epizode, društvene mreže preplavila su pitanja je li se Operacija Genoa doista dogodila, a odgovor je stigao ubrzo. Naime, 1998. godine CNN je emitirao prilog pod nazivom „Dolina smrti“, u kojem je optužio vojnike da su upotrijebili sarin u Laosu tijekom Vijetnamskog rata. Sljedeći dan priča je povučena i poslana je službena isprika gledateljima i američkoj vojski. Cijelo uredništvo dobilo je otkaz zbog ovog masovnog gafa!
Uredništvo obrađuje i temu pokreta Occupy Wall Street, kada su ugostili Shelly Wexler i umjesto da su ispitivali prosvjednicu o razlozima prosvjeda, McAvoy ju je žestoko napadao i osramotio pred svim gledateljima. Pokret Occupy dogodio se 2011. godine te su mnoge televizijske kuće u tom periodu ugostile prosvjednike želeći saznati drugu stranu priče. Iako su neki voditelji bili kritičniji prema gostima, nijedan voditelj nije si dopustio McAvoyev postupak, tako da ovaj prikaz vijesti možemo smatrati izokrenutom istinom.
Mišljenje stvarnih televizijskih voditelja
Možemo se baviti analizom koliko god hoćemo, no oni koji će moći dati stvarnu usporedbu jesu upravo novinari redakcija i voditelji vijesti televizijskih kuća. Kroz različite recenzije, emisije o kulturi i kolumne skupio se znatan broj profesionalaca koji su se oglasili svojim mišljenjem. Dok su neki zagriženi fanovi, neki ne dijele toliki entuzijazam. Candy Crowley sa CNN-a prokomentirala je određene scene. Primjerice, tijekom sezone često se prikazuje kako ekipa uspije u zadnji tren, sekunde prije emitiranja vijesti, nabaviti određenu audio ili video snimku i uklopiti je u finalni program. Crowley je izjavila kako je to nerealistično, štoviše – nemoguće. Velik naglasak serija stavlja i na događanja u kontrolnoj sobi.
David Westin s ABC Newsa izjavio je kako je vidio poprilično uzbudljive stvari u kontrolnoj sobi, no demantirao je kako su događanja prikazana u seriji moguća i da on nije čuo za takve situacije poput mijenjanja rasporeda prikazivanja priloga, ubacivanja gostiju u zadnji tren, mijenjanje video uradaka tijekom prikazivanja i slično, a potporu u ovakvom demantu dao mu je i Don Lemon sa CNN-a.
Sue Green, bivša izvršna direktorica njujorškog WABC-ja, potvrdila je kako postoji velika napetost i neposlušnost između određenih voditelja i izvršnih producenata te kako to redovito budi frustracije, no napomenula je da je to samo dio novinarskog posla te kako joj je drago što je taj aspekt ekraniziran. Lemon je dodao još jednu zanimljivu opasku: „Ljudi ne plješću kada si gotov s vijestima. Stvarno bi volio da je tako kao što je prikazano u seriji i bio bi puno sretniji u životu, ali kada se reflektori ugase, nitko te više ne šljivi.“
Konačni sud
Iako je Sorkin tek od druge sezone počeo komunicirati i savjetovati se s velikim brojem profesionalnih novinara i voditelja kako bi serija postala što autentičnija, vjerojatno je i sam svjestan kako je postojala mogućnost za što realističnijim prikazom i prije tog koraka. No, presuditi da je serija loša zbog tog aspekta bila bi pogreška. Osim što je velik broj događaja iz stvarnih političkih situacija preslikan, morate priznati kako serija ima odličnu dinamiku i kako je odlično napisana: teško je sastaviti suvislu radnju ispunjenu logičnim političkim i ekonomskim potezima, a usput uplesti malo romantike i malo smijeha.
Likovi su veoma dobro razrađeni i naći ćete barem jednu osobu s kojom se možete poistovjetiti i vući simultano odluke dok pratite radnju. Plus, vlasnica cijele tvrtke zove se Leona. Coincidence? I think not.
