Najbolje od najboljeg na festivalu – ZagrebDox ispunio očekivanja
U sklopu ZagrebDoxa prikazano je 125 dokumentarnih filmova. Festival je obilježen ugodnom filmskom atmosferom, a pojedine su projekcije dočekane rasprodanim ulaznicama – tražilo se i mjesto više. Posjetitelji su mogli uživati u najboljim domaćim i svjetskim filmovima koji nisu razočarali. Pobjedu su odnijeli filmovi s ratnom tematikom oko kojih nije bilo rasprave – kvalitetu su uočili i žiri i gledatelji.
U sklopu ZagrebDoxa prikazano je 125 dokumentarnih filmova. Festival je obilježen ugodnom filmskom atmosferom, a pojedine su projekcije dočekane rasprodanim ulaznicama – tražilo se i mjesto više. Posjetitelji su mogli uživati u najboljim domaćim i svjetskim filmovima koji nisu razočarali. Pobjedu su odnijeli filmovi s ratnom tematikom oko kojih nije bilo rasprave – kvalitetu su uočili i žiri i gledatelji.
Ovogodišnji je ZagrebDox oduševio izborom dokumentarnih filmova. Ovo je četrnaesti po redu, a ugostio ga je Kaptol Boutique Cinema & Bar koji je osigurao dovoljno prostora za mnogobrojne dokumentarce i njihove autore. Festival je obilježen ugodnom filmskom atmosferom, a projekcije, dočekivane bilo pred punom dvoranom bilo pred nekolicinom neumornih filmofila, uvijek su bile srdačno pozdravljene. Za pojedine filmove tražilo se i mjesto više, pa sam tako prisustvovala publici koja je rado popunila osim sjedećih mjesta i praznine na prolazima i stepenicama, a za određene premijere organizatori su kinodvoranu opremili dodatnim stolicama za zalutale znatiželjnike. Kafić Kaptol Boutique Cinema vrvio je od posjetitelja, a Centar Kaptol na tjedan dana zaista se pretvorio u centar dokumentarnog filma.
Ponuda filmova bila je raznolika, što potvrđuje 125 projekcija raspodijeljenih u pet Cinestarovih dvorana tijekom sedam dana festivala. Moglo se pronaći ponešto za svakoga, a pojedine su projekcije, puštane u terminima od 11 do 15 sati, bile besplatne. Zanimljiva je činjenica da su jutarnje projekcije unatoč slobodnom ulazu brojale manju posjećenost nego večernje za koje se nerijetko tražila karta više. Dugački redovi u kojima se moglo vidjeti građane svih dobi potvrdili su još jednom važnost ovog festivala, ali i to da u Hrvatskoj još uvijek postoje filmaški krugovi koji neumorno prate rad domaćih i stranih autora. Zadovoljstvo ovogodišnjim festivalom nije skrivao ni Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa koji je srdačno pozdravio publiku prilikom svake svečanije projekcije.
Specifični su bili mnogobrojni autori koji su namjerno zalutali u Zagreb da pozdrave publiku i sudjeluju u Q&A dijelu festivala – razgovoru s publikom. Jedan od interesantnih bio je Mohamed Siam, redatelj filma Amal koji prati egipatsku adolescenticu u borbi za svoja prava i prava svoje države. Iako je film pratio manji broj gledatelja, publika nije skrivala oduševljenje. Priča je na bolan način prikazala kao su adolescenti svugdje isti. Unatoč različitim političkim i kulturalnim sredinama iz kojih dolaze, oni se uvijek bore za isto – za prihvaćenost u svijetu odraslih, za naklonost prijatelja, za samostalnost. Siam kroz djevojčicu Amal progovara o traganju za identitetom koje je, iako je otežano u tranzicijskim državama, jedna od nepobitnih poveznica mladih ljudi diljem svijeta. Redatelj je nakon filma pozdravio publiku i objasnio da je film u Egiptu zabranjen, ali zato zapadnom svijetu pruža uvid u život mladeži jedne strane svijeta s koje, nažalost, stižu pretežno negativne slike.
O očevima i sinovima film je koji je odnio nagradu Velikog pečata u kategoriji međunarodnog filma i malo bi bilo reći da je pobjeda zaslužena. Autor Talal Derki oduševio je profesionalno odrađenim poslom u tako nesigurnim uvjetima. Dok su drugi filmovi nastali pod krinkom drugog povoda i uz mogućnost velikih opasnosti u slučaju razotkrivanja u tehničkom smislu bili lošiji te su se pronašle i nefokusirane scene te loše postavljeni kadrovi, ovaj je dokumentarac zablistao. Što se tiče same priče, bolna je – prikazuje odnos sirijskih očeva prema sinovima koji je pun ljubavi i posvećenosti, a završava slanjem dječaka u vojsku. Priča i ne bi bilo toliko nevjerojatna da nisu prikazani razgovori tijekom kojih očevi pojašnjavaju sinovima kako je zbog Boga ubijanje ne prihvatljivo već nužno. Situacija na samom početku filma u kojoj dijete govori ocu kako je zaklalo pticu po uzoru na njegovo klanje čovjeka zabrinjavajuća je te za naše uvjete neprihvatljiva. No film prikazuje i drugu stranu: kako sirijski očevi ne odgajaju svoju djecu kao strojeve za ubijanje, već kao dobre muslimane koji rade nešto dobro – vrše volju svoga Boga. U tom kontekstu ni očevi ni sinovi nisu svjesni da čine zločine. Derki daje uvid u jednu kulturu i način života koji ni Zapad ni autor ne mogu prihvatiti. Postavlja se vrlo važno pitanje – koliko zapravo štetne neke vrste odgoja mogu biti? U ovom slučaju šteta je velika i nosi mlade živote. Kraj filma prikazuje neizvjesnost života najstarijeg sina iz obitelji. Priča započinje malim dječakom koji se puno smije i obožava svog oca, a završava njegovim odlaskom u pravu vojsku i pravi rat iz kojeg se najvjerojatnije neće vratiti.
Još jedan od filmova koji je zaokupio mnogo pažnje film je pod nazivom Zarobljena žena, a prati žrtvu modernog ropstva. Riječ je o autorskom djelu mađarske redateljice Bernadett Tuza-Ritter koja ni sama nije znala u što se upliće. Tijekom snimanja života jedne sluškinje saznaje kako je ona zapravo ropkinja bogate mađarske gospođe. Daljnjim snimanjem autorica ulazi u temu mučnog života punog straha i neizvjesnosti. Marish je gospođa od 50 i nešto godina koja je počela raditi za Etu i uskoro ostala bez svega – bez novaca, bez slobode i bez dostojanstva. Priča ulazi u najdublji dio ljudske svijesti i otkriva s čime se sve suočavaju ljudi kojima je oduzeto sve. Marish nije dozvoljeno izaći iz kuće, osim na posao da bi zaradila novac za svoju gospodaricu. Ona je u kući ponižena, lišena ljudskosti i spuštena na razinu bića koje služi za iskorištavanje te psihičko i fizičko zlostavljanje. Tuza-Ritter ne prikazuje se ni u jednoj sceni, no aktivno sudjeluje u dijalogu s Marish, čak zajedno s njom bježi i pruža joj utjehu u teškim trenucima odlučivanja hoće li ostati zgažena ili će pobjeći i riskirati nesnalaženje u novom svijetu. Priča je dirljiva, pogađa ravno u srce i osvještava tužnu stvarnost kako se takvi zločini ipak dešavaju. Poražavajući podatak autorica ostavlja za sam kraj – pretpostavlja se da u Mađarskoj danas postoji 22 000 ljudi koji žive u nekom obliku modernog ropstva, u Europi 1,2 milijuna, a na svijetu 45 milijuna ljudi.
U kategoriji regionalne konkurencije osim Zarobljene žene pronašla se još nekolicina dokumentarnih majstorskih djela koja su dokazala povjerenje dano u sposobnosti regijskih autora. Od probranih projekcija istakla su se dva filma srpske produkcije: Slatko od ništa i pobjednički film Druga strana svega. Boris Mitić, redatelj filma Slatko od ništa, svojim je dolaskom počastio zagrebačku publiku i time uveličao samu projekciju koja je oduševila. Film je protkan misterioznim likom Ništa koji analizira čovječanstvo, besmisao života i humorističku stvarnost koja proizlazi iz tog besmisla. Tehnički gledano, film je dosta daleko od dokumentarnog žanra – postoje naracija izmišljenog lika, priča u stihovima i mnogo metafora. Pozadinska glazba, ponekad vesela, ponekad tužna, pridodaje uzvišenom i pomalo nerealnom tonu filma. Činjenica da su scene isječci događaja i mjesta iz cijelog svijeta, kao i činjenica da je za stvaranje filma trebalo osam godina i tisuće prijeđenih kilometara, zadivljujuće su. Autor se nije skrivao iza statistike i pasivnih rečenica, već je doslovce progovorio iz duše, bez skrivanja i pokušaja da uklopi viđeno u neku priču koja će publiku oboriti s nogu. Upravo je zbog toga autor to i postigao. Film nije odnio nagradu, ali je zadobio divljenje dostojno pobjednika.
Dokumentarac koji je ukrao Veliki pečat, ali i srca mnogobrojne publike, djelo je redateljice Mile Turajlić koja progovara o temi vrlo teškoj Hrvatima. Iako je prošlo mnogo godina od kraja Domovinskog rata, tenzije su još uvijek prisutne, a sjećanje bolno. No ovaj film progovara o drugoj strani rata, o događajima koji su ostali u sjeni pod zloglasnim Slobodanom Miloševićem. Turajlić dokumentira razgovore sa svojom majkom Srbijankom Turajlić, bivšom profesoricom s Univerziteta u Beogradu koja je stajala uz studente tijekom prosvjeda protiv Miloševića i odigrala važnu ulogu u usmjeravanju i ohrabrivanju preplašenih studenata. Film je protkan originalnim isječcima iz toga doba – bolnih prikaza vrištećih majki koje mole da im ne šalju sinove u rat, usplahirenih studenata koji javno izjavljuju nesuglasnost s odlukama vlade i agresivnih prosvjeda u kojima se Beograđani međusobno napadaju zbog različitosti u političkom opredjeljenju. Unatoč prikazu mnogobrojnih nagrađivanja i spominjanja Srbijanke Turajlić u srpskoj javnosti, unatoč njenom proglašenju borcem za slobodu, Srbijanka u filmu uzima lik majke koja svojim kćerima govori o neuspjehu svojih pothvata i potiče ih da ne odustaju od svojih načela – sada je na vama red, ja sam prestara za borbe – zaključuje majka redateljice i ostavlja ju zajedno s publikom u pozitivnom duhu i vjeri da su promjene moguće, ali se za njih netko mora i pobrinuti. Film je dirljiv, ali pomalo i strašan – nemoguće je gledati toliku snagu duha i ne pomisliti da je to jedno čudo od žene. Jednu toliko neustrašivu, snažnu i izrazito inteligentnu ženu nijedan romanopisac ne bi mogao utjeloviti – to može samo dokumentarac.
Posljednji film koji treba spomenuti djelo je dviju Hrvatica. Radi se o filmu Crna ovca bistrička, dokumentarnoj priči o ateistici koja se ne uklapa u rodnoj Mariji Bistrici, izrazito katoličkom mjestu u kojem se nalazi najveće hrvatsko marijansko svetište. Film je svojevrsna osobna ispovijest Kristine Baticelli, jedne od autorica. Baticelli progovara o vlastitim nesigurnostima i strahu pred neprihvaćanjem okoline. Ona dolazi iz izrazito katoličke obitelji kojoj pokušava priznati da je ateistica. Film je nabijen ogromnom količinom emocionalnosti i težine koju jedna osoba može nositi. Teret koji nosi svatko tko odskače od vlastite okoline može biti nevjerojatan, a svoju priču Baticelli iznosi otvoreno, uz stanke i zamor koji takav teret može prouzročiti. Prije svega, to je priča o obitelji. Iako je povod neprihvaćanje ateista i katolika, sama tema puno je dublja od toga – prikazuje kompliciranost obiteljskih odnosa i kako je, unatoč teško zamislivoj muci kroz koju prolazi zbog odstupanja od obiteljske tradicije i vjerovanja, njena obitelj ipak tu za nju, ma što bilo. Redateljica filma je Višnja Skorin, a ZagrebDox imao je čast prikazati svjetsku premijeru filma i ugostiti prepunu dvoranu. Film je srdačno pozdravljen, a publika oduševljenje nije skrivala ni nakon filma – mnogi su pružili podršku mladoj Baticelli i izrazili nadu za buduće uratke.
Ovogodišnji ZagrebDox zaslužio je svake pohvale. Organizirani su odlični susreti, pozvani mnogi autori i prikazani stvarno najbolji filmovi. 2018. godina možda je tek počela, ali počela je jako i počela je kvalitetno, barem ako je suditi prema ZagrebDoxu. Zagrebačka filmska scena započela je najboljim od najboljeg i postavila ljestvicu kvalitete vrlo visoko, a hoće li Zagreb nastaviti raditi na ovako kvalitetnom sadržaju, pitanje je na koje tek očekujemo odgovor.
