Nagrađivana studentica: „Nije lako tako mlad zakoračiti u taj veliki svijet glazbene estrade”
Meri Andraković, nagrađivana glazbenica i glumica koja je ujedno i studentica, progovorila je o spoznanju talenata, počecima karijere, ali i o stereotipima o umjetnicima.
Meri Andraković, nagrađivana glazbenica i glumica koja je ujedno i studentica, progovorila je o spoznanju talenata, počecima karijere, ali i o stereotipima o umjetnicima.
U 20 godina svoga života stekla je brojne nagrade i priznanja, snimila pjesme i glumila u predstavama, a njen inspirativni životni put razlog je zašto smo odlučili razgovarati s njom. Riječ je o Meri Andraković, mladoj glazbenici i umjetnici koja paralelno s razvojem karijere u dvama umjetničkim područjima pohađa Akademiju u Osijeku, smjer glume i lutkarstva. Pitali smo ju o spoznaji talenata, početcima karijere, ali i o situaciji u društvu koje često osuđuje umjetnike.
Glazbom se počela baviti još u djetinjstvu, a prvi su se interesi pojavili već u vrtiću. Slušajući tatu kako pjeva i svira, shvatila je da dobro imitira tuđe glasove i hvata ritam.
– Kad sam prvi put javno zapjevala na pozornici u 3. razredu osnovne škole, nisam više s nje silazila. Ona je postala moj dom.
Godine 2015. sudjelovala je na televizijskom showu RTL Zvjezdice i došla do superfinala, a upravo su joj se nakon toga počele ukazivati brojne poslovne prilike. Sa samo 16 godina snimila je i svoju prvu pjesmu.
– Nakon objave pjesme sam dobila ulogu u HNK-u Osijek u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi, počela suradnju sa svojim najdražim autorom i čovjekom koji me prati od mojih početaka – Borisom Đurđevićem, potpisala sam ugovor sa svojom produkcijskom kućom Croatiom records i moj život se promijenio.
Otkrila nam je kako se osjećala u početcima svoje karijere, kako je okolina reagirala i je li joj to bila velika promjena u životu.
– Nesigurno, bojažljivo, a opet sretno, uzbuđeno. Nije lako tako mlad zakoračiti u taj veliki svijet glazbene estrade i suočiti se sa svim manama i prednostima koje nosite. Na početku sam se bojala loših komentara, živjela sam u takvoj sredini i pohađala takvu srednju školu u kojoj je problem biti drugačiji i raditi nešto neuobičajeno za djevojčicu od 16 godina. Kako je vrijeme prolazilo, polako sam dolazila do spoznaje tko sam i što želim postajati, a prihvatili su to i drugi. Bila je to velika borba za mene dok sam se natjerala oglušiti na zle komentare, što sam teško prihvaćala jer sam emotivna i sve shvaćam preosobno. Ali sve mi je to pomoglo da izgradim sebe, takvu kakva sam danas.
Osim na glazbenoj sceni, Meri se uspjela ostvariti i na glumačkoj sceni. Često se ne može odlučiti želi li biti glazbenica ili glumica, pa za sebe tvrdi da je sve u jednom, ona je umjetnica.
– Zapravo ja glumim isto tako od malena, samo to nikada nije dolazilo do izražaja zbog tog što me se uvijek predstavljalo samo kao pjevačicu. Cijelu srednju školu igrala sam u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi i 2016. za svoju ulogu dobila Nagradu hrvatskog glumišta. Tad sam znala da nisam samo pjevačica, već da u meni postoji žar za glumom. Volim glazbu, pjevam, plešem, glumim, lutkarim, pišem...
Ponekad je teško balansirati privatni život, obrazovanje i stvaranje karijere istovremeno i upravo zbog toga mnogi mladi posustaju u svojim snovima. Naša sugovornica sebe ne bi okarakterizirala kao organiziranu osobu, ali ipak joj organizacija vlastitih prioriteta ide.
– Samo si čovjek mora postaviti prioritete. Meni je akademija uvijek bila na prvom mjestu kao moj put kojim želim ići, učila sam nove stvari i radila na sebi. Karijera je išla paralelno, i uvijek sam uspijevala sve.
Postoje razni stereotipi o umjetnicima, a nerijetko ljudi tvrde kako od umjetnosti nema kruha. Situacija je još teža u malim državama poput Hrvatske. Evo što Meri misli o tome:
– Iskreno, mislim da kvaliteta uvijek izađe na vidjelo, koliko god bilo usiljenosti i forsiranosti na našoj sceni danas. Publika najbolje vidi sama što joj odgovara. Mi, umjetnici, glumci, glazbenici tu smo da nudimo najbolje od sebe, i najvažnije: da ne podcjenjujemo svoju publiku. Ja vjerujem da uvijek sve bude na kraju dobro. Samo treba biti borac.
