Kontroverze oko lektirnog popisa; može li se bez „Dnevnika Anne Frank“?
Javnost je proteklih dana raspravljala oko činjenice da je iz lektire izbačen naslov koji na popisu za obavezno čitanje nije ni postojao. Pitamo se je li važnije da učenici budu prisiljeni čitati što se smatra klasicima ili da se ljubav prema čitanju razvija tako što će nastavnici odabirati djela koja su učenicima bliska.
Javnost je proteklih dana raspravljala oko činjenice da je iz lektire izbačen naslov koji na popisu za obavezno čitanje nije ni postojao. Pitamo se je li važnije da učenici budu prisiljeni čitati što se smatra klasicima ili da se ljubav prema čitanju razvija tako što će nastavnici odabirati djela koja su učenicima bliska.
Nije novost da kurikularna reforma koja se u Hrvatskoj pokušava provesti podiže prašinu i izaziva kontroverze. Također nije novost da je često na meti plan i program nastave hrvatskoga jezika, a dakako raspravlja se o lektirnim djelima koje bi osnovnoškolci, odnosno srednjoškolci trebali čitati. Posljednju je javnu buru izazvao lektirni popis koji navodi obavezne naslove za osnovnu i srednju školu. Naime, Odlukom o donošenju kurikuluma za nastavni predmet hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj objavljenoj u Narodnim novinama određena su obavezna književna djela za cjelovito čitanje te djela iz kojih valja poznavati samo pojedine ulomke. Ono što je javnost najviše zainteresiralo jest činjenica da je s tog popisa izostao velik dio suvremenih hrvatskih autora. Odlukom je za ta djela propisano sljedeće:
– Pri izboru književnoga teksta za čitanje učitelju i nastavniku preporučuje se odabir suvremenih tekstova za poticanje literarnoga čitanja prema načelima: od poznatoga prema nepoznatome, od bliskoga prema udaljenome; tj. učenik se s temom ili žanrom upoznaje na suvremenim tekstovima, a potom produbljuje spoznaje i vještine na tekstovima iz književnopovijesnih i stilskih razdoblja.
Učitelji dakle sami biraju koja će suvremena djela uvrstiti kojem razredu, odnosno kojoj generaciji učenika. Ubrzo nakon objave ove Odluke javnost je uznemirila činjenica da su s popisa obaveznih lektira izbačena kultna djela poput Malog princa, Ježeve kućice i Dnevnika Anne Frank. Jedino što kritičari novog popisa nisu znali jest da Dnevnik Anne Frank nije bio na popisu obaveznih djela ni do sada. Kao što to često u nas biva, prašina se podigla oko nečega što se uopće nije dogodilo.
Dnevnik Anne Frank kao i mnoga druga djela hrvatske i svjetske književnosti ne mogu dospjeti na popis obavezne lektire prvenstveno zbog broja nastavnih sati hrvatskoga jezika. Koliko god se nastavnici trudili i koliko god postojala želja da učenici pročitaju što više književnih klasika, to nažalost nije moguće. Za obradu djela koja struka i javnost ocjenjuju kao nezaobilazna može postojati i nastavnička i učenička volja, ali satnica jednostavno ne dozvoljava da ona u školi budu obavezna. Stoga je zadaća nastavnika i čitava obrazovnog sustava da učenicima stvori dobre temelje za daljnje samostalno čitanje, da se razvije ljubav prema književnoj riječi i da se učenike uputi na to gdje i kako doći do nje.
U obzir treba uzeti i činjenicu da nisu svi učenici jednako zainteresirani za nastavu književnosti i za čitanje i zato ideja da nastavnici samostalno odabiru pojedina djela nije toliko tragična. Nastavnik koji dobro poznaje učenike u pojedinom razredu znat će što oni vole, a što ne, što ih zanima i o čemu bi htjeli naučiti više te će odabrati ono djelo iz suvremene književnosti za koje procijeni da će učenici u tom trenutku najradije pročitati. Odabirom onih naslova koji su učenicima bliski i koje će sami željeti pročitati razvija se kultura čitanja i otvara put kompleksnijim djelima. Logično je da neće svi učenici u istoj dobi moći uživati u Kiklopu Ranka Marinkovića, ali ako ih nastavnik postupno dovede do tog djela i približi im ga na njima zanimljiv način, sigurno je da će ga pročitati barem jedan učenik koji u suprotnom ne bi.
Obrazovni bi se sustav, nastavnici, roditelji i javnost uopće trebali orijentirati na to da učenicima pruže najbolje što mogu u danome trenutku i uvjetima koje imaju. Ništa nećemo postići raspravom o tome treba li Dnevnik Anne Frank biti obavezna lektira ili ne, ali pružanjem dobrog primjera djeci zasigurno hoćemo. Ako sami čitamo i djeca će to raditi, ako razgovaramo s njima i slušamo ono što njih zanima te uvažimo njihove prijedloge, sa zadovoljstvom će pristupiti čitanju. Nemjerljivo je veća korist ako učenik pročita djelo koje ga zanima i iz njega nešto nauči i poželi pročitati nešto slično, nego da na internetu pročita kratak sadržaj obavezne lektire, dobije prolaznu ocjenu i taj postupak ponavlja do završetka škole, a nakon toga i ne pomišlja na čitanje.
