Knjiga ne čini književnika – intervju s mladom autoricom koju na Instagramu prati nekoliko tisuća ljudi

 – Vrlo mi je zahtjevno svakodnevno odvojiti vrijeme koje ću posvetiti pisanju što mi je dugo predstavljalo pritisak koji me čak u trenucima više udaljavao od pisanja nego približavao. S vremenom sam jednostavno odustala od takvog tipa rada što me dovodilo do nekoliko tjedana pa čak i mjeseci bez pisanja. Nakon takvih perioda teško je krenuti, ali zapravo uvijek nešto pišem – bilješke u mobitelu i papirići po džepovima hlača i poslovne odjeće su uvijek tu, a kada ih se skupi dosta odlučim sjesti i proći ih da vidim što se da iskoristiti, a što ne. Svakodnevno lovim isječke razgovora koje čujem po gradu, zanimljive riječi i konstrukcije s predavanja ili iz knjiga koje čitam. To me održava u stalnom stanju osmišljanja nečega, pa makar u glavi, a ne na papiru. 

 – Rekla bih da su društvene mreže zaista postale dobra odskočna daska jer su mi upravo one omogućile objavljivanje na portalima i sudjelovanje na tribinama. Velika prednost društvenih mreža je brzina i otvorenost komunikacije. Osim što je autor u mogućnosti odmah vidjeti recepciju teksta, društvene mreže pružaju najbolji pregled aktualnih književnih zbivanja. Istaknula bih ovdje Željka Belinića koji na svom Facebook profilu okuplja autore iz regije, a odnedavno se tamo mogu naći prijevodi makedonskih i slovenskih autora koji nam inače ne bi bili toliko (brzo) dostupni. 

– Za količinu mladih neobjavljenih autora u Hrvatskoj mislim da ih postoji premalo, osobito u formi tribina gdje se potiče dijalog između autora i publike. Kod nas je fokus primarno na osvajanju natječaja poput Goranova proljeća ili Prozak / Na vrh jezika, za što autori moraju biti zaista vrsni u sastavljanju teksta i organiziranju zbirke. Postojanje takvih natječaja je zaista dobro, ali treba poticati čitanje i razgovor za sve autore koji ne teže plivanju u ozbiljnim književnim vodama.

– Objavljivanje knjige je neupitno velik uspjeh za mladog autora, ali ipak mislim da nije težnja baš svakoga. Naravno da bih bila ponosna da objavim knjigu jer je to fizički dokaz uspjeha, ali s vremenom mi to postaje sve manje bitno. Shvatila sam da se najbolje osjećam kada pišem za sebe i svojim tempom, a ne u zadanom vremenu za unaprijed osmišljenu zbirku. Složila bih se s Vigorom koji je u svom intervjuu rekao da mu je najveći uspjeh kada mu netko nepoznat pohvali pjesmu. Iz istog razloga sam trenutno i više nego zadovoljna objavljivanjem na društvenim mrežama jer mi omogućavaju publiku do koje inače ne bih mogla doći i koja je vrlo korisna u pružanju povratnih informacija. Osobito ako uzmemo u obzir da je publika zaista raznolika po svim parametrima. 

  – Ne bih puno sudila o tome jer mi je to vjerojatno ostao jedini zaista društveno angažirani tekst! Mislim da je važnost intenziteta društvene angažiranosti promjenjiva od teksta do teksta, ali i vrlo subjektivna.  

 – Prvi tekst koji sam napisala bile je pjesma o proljetnicama u četvrtom razredu osnovne škole. Nakon toga sam se okrenula pisanju proze pod utjecajem fantasy romana koje sam svojevremeno čitala, a srednja škola me ponovno vratila poeziji. Pokušavam napisati koju kratku priču u zadnje vrijeme, ali toliko dugo sam stvarala poeziju da sam dosta izgubljena kada pišem prozu. 

 – Iako studiram švedski jezik i kulturu, u zadnje vrijeme čitam dosta norveških autora od kojih bih izdvojila Frodea Gryttena i Tarjeia Vesaasa. Za one koji više vole poeziju preporučila bih Tomaža Šalamuna i Slavka Mihalića koje uvijek rado čitam.