Kako izgleda život kada ljubav sazre na dobrim temeljima: dvoje staraca, dječak i pas

A onda je došao dan kada je Addie Moore posjetila Louisa Watersa. Prethodna je rečenica prva ispisana unutar prvoga poglavlja romana Naše duše u noći Kenta Harufa. Potpuno ležerno, in medias res, uronit ćete u svakodnevicu ovoga pomalo čudnoga – ali zato ništa manje čudesnoga – djela pripremljenoga u izdanju Naklade Ljevak. Vjerojatno nećete ni osjetiti da čitate knjigu, pomislit ćete da se to samo vaše misli roje na pomalo poetičan, ali nikako nedovoljno prizemljen način – i tako ćete u trenu dogurati do polovice romana.

Kao što prva rečenica nedvosmisleno daje do znanja, protagonisti su Addie i Louis, umirovljenici koji razbijaju svakodnevicu maloga mjesta svojim tajnim sastancima. Kako to obično biva u malim mjestima, njihovi sastanci ne ostaju dugo tajnom, a konzervativna sredina to ne odobrava, iako se njihovi susreti sastoje od ležanja u krevetu, držanja za ruke i razgovora o životu. Takav čin ipak za sobom povlači veliku količinu hrabrosti – čak i osjećaja da rade nešto kažnjivo, nedopušteno – koju svake večeri obično otapaju čašom vina i bocom piva dok smišljaju kako prebroditi još jednu samačku večer.

– Kao tinejdžer se nikada nisam ovako ponašao. Nikada se ništa nisam usudio. Činio sam ono što se od mene tražilo. I sama si se prečesto tako ponašala, ako smijem reći. Volio bih da nađeš nekoga tko je samostalan. Nekoga tko bi s tobom išao u Italiju, tko bi te vodio u planine, s kim bi šetala po snijegu i tko bi se s tobom potom vratio kući ispunjene duše. –

Čovjek je društveno biće, sam brzo kopni i propada, a Addie i Louis shvatili su da međusobnim prepričavanjem svojih života u kasnim noćnim satima za sebe oblikuju novi život. Taj je novi život pomalo i društveni eksperiment: šetnja gradom i držanje za ruke dok ih s negodovanjem gledaju poznanici postaje prava avantura za osobe kojima je čitav život bio stogo posložen. Njihov mali društveni eksperiment postaje još kompliciraniji kada im se pridruži Addien unuk Jamie, dijete čije emocionalne rane pokušavaju oprezno zacijeliti uz ljubav jednoga psa.

– Ljudi danas govore o životu kao o putovanju, moglo bi se reći da je ona živjela na taj način. –

Jednostavnost ovoga romana čini ga idealnim za čitanje u bilo kojem trenutku – uz vatru kamina ili uz more i sunce. Isječci udobnih života pred čitateljem se otkrivaju u svojoj punini i pokazuju da život nisu samo okućnice imućnog predgrađa i sretne obitelji koje stoje na trijemovima. Ti ljudi u sebi nose prolaznost i smrtnost, a pripovjedač pažljivo, s istančanim smislom za detalje, pomoću kojih čitatelja snažno vezuje uz roman, pokazuje što je smisao života. Kratke i jednostavne rečenice ocrtavaju svakodnevicu i pomirenost s običnošću, no u mozaiku koji tvore skrivaju velike mudrosti zbog kojih ćete se poželjeti vratiti ovome romanu čim pročitate zadnje slovo.

– Volim ovaj fizički svijet. Volim ovaj fizički život s tobom. Zrak i zemlju. Dvorište, šljunak u uličici iza kuće. Travu. Prohladne noći. Ležanje u krevetu i razgovore s tobom u mraku. –