Intervju s mladom spisateljicom: „Mogla sam gledati serije, ali bilo mi je važnije pisati“

Na prvi pogled možda bi se reklo da arhitektura i književnost nemaju ništa zajedničko, no očito ljubav prema umjetnosti može spojiti i nespojivo. Ena Katarina Haler, studentica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, od malih je nogu sklona različitim oblicima umjetničkoga izražavanja, a te su se sposobnosti tijekom godina iskristalizirale u sofisticiran stil pisanja. Njezin prvi roman gotovo je spreman za tisak, a tim smo povodom s Enom Katarinom porazgovarali o književnosti te načinima na koje se ona isprepliće s njezinim gustim rasporedom studija arhitekture.

Napisala si povijesni roman koji će uskoro ugledati svjetlo dana. O čemu je riječ?

Povijesni roman zvuči mi toliko ozbiljno i pretpostavlja neku težinu, i dalje mi se teško poistovjetiti s tim. Priča je povijesna, odnosno smještena je u razdoblje četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, obilježena je i ratnim te poslijeratnim zbivanjima, no za mene je prvenstveno to osobna priča. Roman je priča jedne žene, koja unutar dokumentarističkog okvira ispisuje svoja sjećanja na djetinjstvo i odrastanje. Ukratko, moglo bi se reći da se radi o osobnoj tragediji i njenom prevladavanju, pa o tragediji jedne obitelji i naposljetku tragediji jednog mjesta koje nestaje u ratu. Ali prvenstveno o ljudima, ima tu neke univerzalne priče o dobru i zlu, a ta povijest stvara mjesta gdje se granice između nešto teže određuju, to je moment o kojem, po meni, vrijedi pisati.

– Većinu ozbiljnijeg literarnog rada i finalno uređivanje napravila sam za vrijeme studija, zbog čega vjerojatno imam sreće da mi ne treba puno sna. Pisala bih noću, pod pauzama na faksu, u autobusu na putu... Sve se može uklopiti u raspored ako nam je do toga dovoljno stalo. Stvar je samo u prioritetima. Mogla sam gledati serije, ali bilo mi je važnije pisati. – iskreno odgovara Ena Katarina na pitanje kako se pisanje uklopilo u preopterećeni studentski raspored.

U vrijeme društvenih mreža – što misliš, tko će biti čitatelji tvoga romana?

Bliža rodbina i prijatelji. Nadam se. Iskreno, teško mi je procijeniti neku ciljanu publiku. Ako barem jednoj osobi roman, ili neki njegov dio, bude nešto značio, smatrat ću ga uspješnim.

Mora li onaj koji piše pritom i (puno) čitati? Što ti voliš čitati?

VEZANO

Naučite kako se nositi s usamljenosti u eri društvenih mreža na „online” radionici

---

Čitanje je neizmjerno bitno. Nevjerojatno je zapravo koliko neka dobra knjiga utječe na pisanje, koliko je pisanje usmjerenije, taj nalet motivacije koji se dogodi tijekom čitanja nešto je predivno. Dobri pisci stvaraju dobre pisce. Htjela bih da čitam puno više nego što stignem, tu se ipak uguraju i one fakultetske obveze, pa velik dio zauzima i stručna literatura. Trenutno dovršavam Radetzky marš Josepha Rotha i na početku sam Crvene vode Jurice Pavičića, jedan klasik i jedan suvremeni roman, volim tu ravnotežu.

Po trenutnoj bi se književnoj produkciji moglo reći da se pisci uvelike okreću pisanju kraćih formi. Je li to produkt modernog vremena?

Tu je situacija više polarna; s jedne strane da, postoji velik broj autora koji pišu u kratkim formama, i što se tiče kratkih priča, i što se tiče suvremene poezije. S druge strane, zadnjih je godina ekspanzija obimnih romana i ti su uglavnom najpopularniji i među publikom. Koja je tu uloga modernog vremena, teško mi je odrediti. No ljudi čitaju i kratke i ekstremno duge forme, ako ćemo o utjecaju modernog vremena na literaturu, možda je tu jača poveznica u pogledu brze produkcije i takozvanog lakog štiva, koje se bez obzira na dužinu lakše uklapa u ubrzani ritam života. Mada ni tu nije situacija isključiva.

– Meni su svakako bliže duge forme, uvijek imam previše toga za reći. Nekako i kao čitateljica više naginjem romanima. Pokušala sam pisati kratke priče, no stvarno nije bilo tako dobro. Možda se to nekada promijeni.

Mnogo se govori o tome da kao društvo sve manje čitamo. Je li to istina, kako ti to vidiš iz perspektive studentice arhitekture?

Postoji neka ideja da su arhitekti načitani, s te mi je strane razočaravajuća činjenica da većina studenata jako malo čita, ako i čitaju uopće. I to je vjerojatno dio te opće situacije. Posvuda su statistike kako Hrvati malo čitaju, navodno je u ostatku Europe bolje, mi nekako uvijek kaskamo. A ipak, pokušajte posuditi naprimjer Kristiana Novaka u bilo kojoj knjižnici u državi – nemoguće je. Iskoče neki autori i naslovi koje ljudi zaista čitaju, i to je dobro, bilo bi i bolje kada bi se ljudi nakon pročitanoga mogli odmaknuti od toga što je popularno i što se čita, jer očito da volja postoji, rekla bih da nam nedostaje samo neka osobna inicijativa, istraživanje, kopanje po policama knjižnica, tako postajemo načitani.

VEZANO

Zagreb u znaku dječje kreativnosti: knjižnice organiziraju niz izložbi koje slave umjetnost kroz slike i riječi

---

Jesu li dugački opisi na Instagramu zaista zamijenili romane i može li književnost to sve podnijeti i preživjeti?

Koliko god voljela Instagram, draži mi je kao alat za stalkanje nego za književnost. Stvarno bi me rastužilo da se romani mogu tako potisnuti. Osobno nisam sklona dugim opisima, što ne znači da ne mogu biti interesantni, no književnost bi trebala imati dozu posvećenosti, i s jedne i s druge strane, i po meni tu nema mjesta ničemu instantnom. Društvene mreže mogu biti dobra platforma za otkrivanje, kako književnih djela, tako i drugih umjetnosti, no proces rada na tekstu, uređivanja, pa i sam odlazak u knjižnicu, papir pod rukom – ne može se zamijeniti skrolanjem. Ima u literaturi nečeg staromodnog i bezvremenskog, mislim da će to uvijek na neki način opstati.

Vidiš li sebe kao afirmiranu književnicu, je li jača ljubav prema književnosti ili prema arhitekturi? Ili te ljubavi mogu supostojati?

Dug je još put do afirmacije. Za mene je to jedna ljubav, potreba za stvaranjem, senzibilitet za ljude, samo se iskazuje na dva načina, koja i nisu toliko različita. Svakako ću pisati, objavljivano ili ne, no realno je da ću živjeti od arhitekture. Zasad volim biti uvjerena da mogu imati dvije karijere i puštam se da živim s nekom romantičnom idejom o tome.

Što ova svestrana studentica arhitekture misli o suodnosu književnosti i društvenih mreža, blogova te online kritika, svi će zainteresirani moći čuti u sklopu panel-rasprave Književnost online koja će se održati u Konferencijskoj dvorani Knjižnice Filozofskog fakulteta kao dio programa Dana knjiga.