INTERVJU: Marente de Moor o granicama strasti i razuma u romanu „Nizozemska djeva“
Autorica romana „Nizozemska djeva“ Marente de Moor svojim je djelom zavrijedila čak dvije nagrade te prijevode na većinu jezika Europe. U intervjuu je otkrila što ju je nagnalo na pisanje i koja je pozadina radnje romana.
Autorica romana „Nizozemska djeva“ Marente de Moor svojim je djelom zavrijedila čak dvije nagrade te prijevode na većinu jezika Europe. U intervjuu je otkrila što ju je nagnalo na pisanje i koja je pozadina radnje romana.
Marente de Moor nizozemska je novinarka i spisateljica koja je za svoj roman Nizozemska djeva 2014. osvojila Europsku nagradu za književnost. Roman je preveden na mnoge jezike Europe, a hrvatski prijevod donosi Naklada Ljevak.
De Moor je čak 20 godina radila kao novinarka i kolumnistica prije svoje spisateljske karijere kojoj se sada u potpunosti posvetila. Roman je treći po redu, a prva dva, iako nisu toliko popularna, iza naslova kriju prilično zanimljive priče. Naslovi Prijestupnik i Scena u roundhayskom vrtu sami zovu na čitanje. Osim triju romana, autorica je 2015. godine objavila i kolekciju kratkih priča iste tematike pod nazivom Gezellige verhalen, što u prijevod u znači Ugodne priče. Najveći je uspjeh postigla romanom Nizozemska djeva o kojem smo s autoricom razgovarali mailom.
FOTO: Naklada Ljevak
Nizozemska djeva roman je povijesne pozadine. Osnovni pokretač cijele radnje je mačevanje – motiv koji se provlači kroz roman u nekoliko oblika: kao borba, kao natjecanje, kao škola. Drugi vrlo važan element priče su granice kao dio na koji je stavljen najveći naglasak u knjizi. Mnoge su ideje potaknule autoricu da počne pisati, ali samo ih je nekoliko izdvojila kao najvažnije. Osim mačevanja i života na granici, De Moor je zaintrigirala jedna osoba iz povijesti – Helena Mayer. Mayer je sudjelovala u Amsterdamu na Olimpijskim igrama 1928. te bila jedna od prvih žena koje su se bavile mačevanjem. Lik Helene Mayer zauzima važnu ulogu u knjizi i životu glavne junakinje.
– Postojalo je nekoliko činjenica i okolnosti koje su me zaintrigirale. Jedna od njih je bilo umijeće mačevanja. Drugo je život na granici triju država (Nizozemske, Njemačke i Belgije). Ja živim na granici tih država, posjećujem ih svaki dan – čak i ako je to samo zato što trčim 10 kilometara, od moje kuće u Nizozemskoj, kroz Belgiju i natrag. Fascinirali su me oboje: lik Helene Mayer, koja je sudjelovala u Amsterdamu na Olimpijskim igrama 1928. i razdoblje između dvaju ratova. –
Autorica je objasnila naslov knjige, intrigantan i tajnovit, te metaforu iza simbola na pečatu. Simbol djeve označava čistoću i nevinost nacije. Često je spominjan kroz povijest, nerijetko u književnosti – kao najvjerniji opis časti i hrabrosti. De Moor uzima taj simbol i stavlja ga u kontekst međuratnog doba u vrijeme kada on ne znači svima čistoću i nevinost nacije, a još manje čast. To je simbol koji muči protagonista, Von Bottichera. Simbolom Nizozemske djeve on pečati pisma za koja zna da će biti pročitana.
– Simbol je metafora za nepristranost, i važno pitanje: koliko dugo gledatelj može stajati sa strane i ne raditi ništa, prije nego i sam postane suučesnik. To je knjiga o granicama, ograđivanju, prijelomnim točkama, simetriji. Između dvojice starih prijatelja, između dviju država, između braće blizanaca. Kao u meču u mačevanju, osnovna je situacija simetrična i anonimna, a kada je to poremećeno, tada rastu tenzije. To iskrivljenje simetrije, prelazak granica, podcrtani je dio romana; djevojka, protagonistica, zarobljena je usred tih situacija. – ističe autorica.
Menzura je jedan od ključnih djelova knjige, dio koji označava tradiciju u svojoj sofisticiranoj verziji, kao i onu punu divljaštva. Marente de Moor iznosi svoje viđenje takvog okupljanja.
– Autor se ne mora nužno diviti onome o čemu piše, naravno... Tradicija menzure je očito jak primjer tenzije između strasti i razuma, divljeg i civiliziranog, što se zadržava u knjizi. U jednu ruku, to me podsjeća na plemenske obrede ulaska u odraslost koje znamo od afričkih plemena (oznake, ožiljci kao znak odrastanja i postanka članom unutarnjeg kruga). A u drugu ruku, obuhvaćeno je s toliko pravila i ograničenja, što ju je učinilo njemačkom u srži. –
De Moor smatra svoju knjigu vlastitim svijetom, koji nije bio osmišljen za publiku. Upravo u tome leži izvrsnost knjige. Autorica nije išla za prodajom knjige, već za stvaranjem nečeg novog, originalnog. Knjiga je dosad prevedena na mnoge jezike, a čitaju ju ljudi diljem Europe. No unatoč činjenici da je knjiga popularna i cijenjena, u čitavoj toj slavi nalazi se i tamnija strana.
– Sviđa mi se i bojim se toga. Kao pisac, težiš imati potpunu kontrolu nad svojim djelom u procesu pisanja. Sada, moraš se predati – prevoditelju, njegovoj/njezinoj interpretaciji, a onda i čitateljima, koji mogu pročitati samo taj prijevod. Za spisateljicu kao što sam ja, koja je vrlo precizna stilski, to nije uvijek lako. –
Za sam kraj, autorica je opisala najvažniju crtu romana.
– Postoji konstantna tenzija u knjizi između divljeg, u prirodi, u nekontroliranoj strasti; te racionalnosti sistema, razuma. U mačevanju, ova bitka između glave i srca je sveprisutna: ne smiješ izgubiti jedno od to dvoje. –
