Hibernacija i samoizolacija u romanu „Moja godina odmora i opuštanja”

Otessa Moshfegh rođena je 1981. u glazbeničkoj obitelji – majka Hrvatica je violinistica, a otac Iranac violinist. Kako navode iz naklade Vuković&Runjić, njezin kultni roman Moja godina odmora i opuštanja bio je bestseler 2018. kad je objavljen, a ponovno se našao u središtu zanimanja sad kad je cijeli svijet završio, kao i junakinja, u izolaciji. U romanu čiji nam prijevod donosi Maja Šoljan pratimo antijunakinju u New Yorku 2000. godine koja naizgled ima sve, ali ulazeći u dublje promišljanje o njezinim odnosima, vidljiva je zamršenost situacije između nje i najbližih joj ljudi.

Mlada, lijepa i zaposlena žena – rođena u bogatoj obitelji – koja živi na Upper East Sideu zvuči kao idealan scenarij za život bez brige i pameti. Međutim, upoznavajući junakinju tog romana preko njezinih razmišljanja (roman je u cijelosti napisan u 1. licu) dobivamo uvid u njezin ne tako bajan život. Iako joj ne znamo ime, ono što saznajemo na samom početku je da se radi o 26-godišnjoj plavuši koja je nedavno diplomirala na Sveučilištu Columbia te radi u trendi umjetničkoj galeriji. Napominje da joj novac nikad nije bio problem jer ima dvije nekretnine, financijskog savjetnika svojeg oca i obiteljsku ostavštinu. Sada živi kao da joj je svejedno za sve, pije prekomjerne količine kave i raznorazne tablete što joj onemogućava spavanje. Ne miče se od mjesta gdje joj se nalazi stan, a prije je bila u optjecaju, pretvarala se da živi i da ima život.

– Počela sam hibernirati, koliko sam mogla, sredinom lipnja 2000. Bilo mi je dvadeset i šest godina. … Svašta se događalo u New Yorku – uvijek se svašta događa u New Yorku – ali ništa od toga nije me diralo. U tome je ljepota spavanja – stvarnost se odcijepila i promicala mi je pred očima jednako neobvezno i usputno kao kakav film ili san. S lakoćom sam okretala glavu od onoga što se nije ticalo mene.

Preko ironičnih i pomalo hladnih opisa saznajemo surovu istinu jedne mlade žene koja pokušava pronaći sebe u svojoj okolini. Ona uzima godinu odmora i opuštanja, započevši tu godinu prvenstveno šopajući se tabletama koje joj propisuje dr. Tuttle – kvazipsihologinja koja joj daje testere lijekova uz užasne životne savjete. Zbog prekomjerenih količina različitih lijekova prvu polovicu te godine provodi u polubudnom stanju u kojem radi svašta čega se ujutro uopće ne sjeća, čime izbjegava sve ljudske osjećaje. No, nakon toga ostatak druge polovice godine odlučuje kako će se u potpunosti zatvoriti u stan dok ne popije zadnju tabletu nakon čega će se zasigurno promijeniti, tj. nada se da će se opet moći osjetiti živom.

Antijunakinju najbolje upoznajemo preko opisa njezinih odnosa s njezinim roditeljima, najboljom prijateljicom i bivšim dečkom. Njezina najbolja prijateljica Reva stalno joj dosađuje svojim ljubomornim ispadima i nenadanim posjetima ometajući je u godini spavanja. Revu prikazuje kao ženu koja je u potpunosti drugačija od nje same, međutim, njih dvije karakterno su identične. Obje su opsjednute svojim izgledom i statusom, obje vole starije muškarce i istovremeno su u toksičnim vezama s muškarcima koji ih u svakom aspektu omalovažavaju. Smrt Revine majke samo pojača Revinu već postojeću potrebu za pronalaskom same sebe u društvu, što radi i antijunakinja romana nakon smrti svojih roditelja.

Naime, roditelji su joj umrli jedno za drugim kad je bila na trećoj godini faksa. Prvi joj je umro tata od raka, a mjesec i pol kasnije majka od kombinacije tableta i alkohola. Oca je opisivala kao hladno nepristranu osobu, namrgođenog, ponekad malo i podrugljivog, kakva je bila i ona sama. Majku pak opisuje kao ženu s hladnom aurom, opsjednutom samom sobom i željnom visokog statusa. U jednom trenutku navodi kako ju majka zapravo nije htjela roditi, a ni majčin odnos prema ocu nije najsjajniji – muža konstantno zanemaruje rješavajući križaljke i opijajući se u svojoj sobi. Svi ti događaji utjecali su na njezin osjećaj izgubljenosti zbog čega bira doslovno otuđenje od društva.

Ljubavni problemi u romanu također ne izostaju. Ona je u vezi s Trevorom, muškarcem koji je 15 godina stariji od nje, poslovan čovjek s ozbiljnim vezama, a ona mu tu služi samo kao rezerva. Njihov se neozbiljan odnos temelji na učestalim prekidima i djetinjastim ucjenjivanjima, ali glavna karakteristika tog odnosa je strah od gubitka/napuštanja. Nenamjerno usvajajući njegova bezobrazna i lascivna ponašanja i sama upotrebljava lascivne komentare dok mašta o njemu.

Bogat heteropredodžbama, roman je odličan za opsežnu kulturološku analizu. Iako ne saznajemo puno o samom New Yorku opisima prirode i arhitekture, ona nam daje mnogo opisa popularne kulture govoreći o filmovima, serijama (npr. Sex and the City), časopisima (npr. Cosmo), poznatim trgovinama (poput Barney'sa, Saksa i Victoria's Secreta) i glumcima. Također, čitajući novine ili gledajući televizor, progovara o tadašnjim događanjima poput inauguracije Georga W. Busha i pada Blizanaca.

Ovaj roman kao prikaz svojevrsne antipreobrazbe preko projekta hibernacije izvrsno propitkuje međuljudske odnose (kako obiteljske, tako i ljubavne), kulturne pojave (od popularne kulture do tadašnjih događanja u svijetu i NY-u), duševno zdravlje i seksualnost. Roman s kojim se sada djelomično možemo poistovjetiti zbog svih nedavnih lockdownova snažno obara stupove društva te kao da nam je već unaprijed ukazivao na odavnu potrebu za osobnim lockdownom i samopropitkivanjem.