Filmski klasik kao inspiracija za ples; evo kako smo se proveli na predstavi „Kill B.”
Subotnju večer proveli smo u Zagrebačkom plesnom centru koji je, sasvim očekivano, oduševio još jednom u nizu plesnih predstava.
Subotnju večer proveli smo u Zagrebačkom plesnom centru koji je, sasvim očekivano, oduševio još jednom u nizu plesnih predstava.
Ni ovoga puta Bill nije ostao živ, no može li se isto reći i za koreografa Brunu koji je s plesačicom Mijom postao središnja figura predstave Kill B.? Uz mnoštvo referenci na film Kill Bill iz 2003. godine, Mia Zalukar i Bruno Isaković analiziraju sebe povlačeći paralelu između svog osobnog odnosa plesačice i koreografa, filmskih likova Mladenke i Billa te stvarnog odnosa glumice Ume Thurman s redateljem Quentinom Tarantinom.
Već samim ulaskom u dvoranu Zagrebačkog plesnog centra dolazimo u okruženje koje neodoljivo podsjeća na crkvu u kojoj se u ovom legendarnom filmu dogodio stravičan zločin te koje odaje nevolje i patnju kroz koje prolazi, ali i snagu koju sa sobom nosi slavna ženska uloga Mladenke. Treperenje svjetala, zrak ispunjen dimom i jedinstvena glazba koju prekidaju uznemirujući Mijini krici doprinose stvaranju dramatične, ali istovremeno i euforične atmosfere.
U središte zanimanja postavljaju se hijerarhija i moć u odnosu partnera koji bi, u teoriji, trebali biti ravnopravni. U kaosu koji pritom nastaje brišu se sve granice pa je teško razlučiti pleše li pred publikom Mia, Mladenka ili Uma, daje li joj upute Bruno, Bill ili Tarantino te nalazimo li se u kazalištu, na filmskom setu ili pak u nekoj drugoj dimenziji. U (ne)postojanje granica uključeni su i gledatelji koji u jednom trenutku postaju Mijin plesni podij, ali u drugom ih se u potpunosti isključuje iz same predstave – Mia i Bruno večeraju, a pridružuju im se majstor rasvjete i tonski majstor čime se stvara dojam da nitko od aktera nije svjestan postojanja popriličnog broja ljudi u gledalištu.
Nužan faktor za dobro funkcioniranje bilo kojeg odnosa svakako je povjerenje, a Mia i Bruno ga vrlo brzo i na originalan način dovode u pitanje. Naime, pojavljuje se poveznica između povjerenja koje je Thurman imala prema Tarantinu kada je na snimanju filma Kill Bill 2 sjela u automobil unatoč strahu da će doživjeti nesreću u kojoj će biti ozlijeđena, što se na kraju doista i dogodilo, te Mije koja se trudi poslušati sve savjete i kritike koje Bruno upućuje na svaki njezin pokret.
Pod budnim okom publike Bruno i Mia otkrivaju da se u njihovom složenom i osjećajnom odnosu svatko na svoj način bori za ideje koje si međusobno pokušavaju predstaviti, pa čak i ako to znači potpuno suprotstavljanje viziji drugoga člana njihova dvojca.
Dinamičan scenski nastup, duboko promišljanje o međusobnom odnosu i neizmjeran talent za umjetnost ono su što je ovu izvedbu učinilo vrijednom prisustvovanja.
