O ljudima i refrendumima
Pitanje prava glasa žena osporavalo se jednakim argumentima kojima se sada osporavaju prava LGBT zajednice.
Pitanje prava glasa žena osporavalo se jednakim argumentima kojima se sada osporavaju prava LGBT zajednice.
Za par tjedana, 1. prosinca, održat će se referendum o pitanju: „Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene?“ Hrvatska se podijelila oko tog pitanja, potpisi su se prikupljali religioznom revnošću, kontra akcija ne manjka, raspisuju se za i protiv argumenti na sve strane.
Jedan od čestih argumenata je da se ljudska prava ne mogu odlučivati referendumom, na što je odgovor da brak nije temeljno ljudsko pravo prema Europskom sudu za ljudska prava. Nadalje, često se prigovara da manjina manipulira većinom, što je i istina. Manjina, na čelu sa Željkom Markić, predstavnicom građanske inicijative „U ime obitelji“, pokušava obmanuti hrvatsku javnost pod krinkom prijetnje moralne degradacije hrvatskog katoličkog društva (u ovom slučaju, Hrvati i katolici su sinonimi). Obmana je izuzetno dobro provedena, mobilizirane su gotovo sve katoličke/kršćanske vjerske organizacije u pokušaju da zaštite obitelj. Prikupljanje potpisa je organizirano kao prevencija legalizacije homoseksualnih brakova u Engleskoj i Francuskoj, iako kod nas uopće nije pokrenuto to pitanje. Čiju se obitelj zapravo štiti ovim referendumom? I kako prava manjine, u ovom slučaju gay zajednice, manipuliraju pravima većine, u ovom slučaju heteroseksualnih obitelji? Prava manjine su upravo to, zaštita prava manjine pred zakonom kojima se ništa ne ukida niti dodaje pravima većine. Pravo na zajedničku stečevinu već je uređeno Zakonom o istospolnim zajednicama koji je stupio na snagu 2003. godine
Pravo na brak bi u ovom slučaju značilo da jedna manjina kao što je istospolna zajednica dobiva sve ono što i heteroseksualna većina u Hrvatskoj; prava u odnosu na stečenu imovinu, zajedničku imovinu i posebnu imovinu, pravo na nasljeđivanje, socijalna prava kao što su posjete u zatvoru i bolnici i ono što je kontroverzno, pravo na posvajanje i zajedničku brigu o djeci. Čak i ako bi gay zajednica dobila pravo na brak kao „brak“, a ne pod nazivom životno partnerstvo, kako bi to promijenilo išta u socijalnoj strukturi društva? Brak kao institucija ostao bi netaknut jer bi i dalje veza između dvoje ljude bila stavljena pod zakonsku zaštitu. Iako je brak povijesno problematična institucija, uvijek će postojati ljudi koji žele ozakoniti svoju vezu i to bi im se trebalo omogućiti. Društvena struktura nije se promijenila u državama u kojima su dozvoljeni gay brakovi, unatoč nasilnim protestima na ulicama na koje se poziva gospođa Markić (http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Zeljka-Markic-Vecina-hrvatskog-drustva-ne-zeli-gay-brakove). Hrvatska kao sekularna država nema nikakvog razloga zakinuti pravnu zaštitu jednom dijelu svojih građana. Katoličko uvjerenje ne može biti uvjet za manipulaciju pravima koja bi trebala biti zaštićena zakonom. Budući da su svi građani Republike Hrvatske isti pred zakonom (Ustav Republike Hrvatske, čl.35: „Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“ ), proizlazi da bi trebali imati jednaka prava pred zakonom. Sve ostalo su katoličke demagogije.
Teorije zavjere o kontroli Europske unije, kontroli medija te manipulaciji informacijama u Hrvatskoj u ovom slučaju samo doprinose masovnoj panici i histeriji većine koja ima potrebu braniti svoja prava koja nitko ne ugrožava. Sadašnje stanje stvari zarobljava Hrvatsku unutar svoje ugroženosti i navodi na gaženje tuđih prava. LGBT zajednica je već dio obitelji u Hrvatskoj, odnosno, već postoje LGBT obitelji u Hrvatskoj pa nije riječi o binarnoj opoziciji kako se često predstavlja, brak vs. LGBT obitelji, već je riječ o pravima manjinske skupine. Povijesno, hegemonijska većina uvijek se osjećala ugroženom kada su u pitanje došla jednaka prava manjina. Pitanje prava glasa žena osporavalo se jednakim argumentima kojima se sada osporavaju prava LGBT zajednice. Destrukcija društva, degradiranje nuklearne obitelji, demoralizacija mladeži i loš utjecaj na djecu, sve su to već viđeni argumenti kojima se pokušava osporiti nečija borba za prava. Kritika vladajuće stranke, bez obzira koliko je opravdana, ne može ići preko leđa manjina i njihovih prava. Budući da je Ustavni sud potvrdio održavanje refrenduma, nadam se da će većina u Hrvatskoj stati na stranu ljudskih prava i zdravog razuma te glasati protiv.
