Filmovi nam pričaju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!

Donosimo intervju s poznatim hrvatskim filmskim ekspertom Danielom Rafaelićem. Profesor Rafaelić diplomirani je povjesničar, posebni su mu interesi povijest hrvatskoga filma i egiptologija, a iz područja hrvatske povijesti i povijesti filma pohađa i doktorske studije. Gotovo cijelo desetljeće radio je kao filmski arhivist u Hrvatskom državnom arhivu. Bio je i stručni suradnik na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, na predmetu "Povijest hrvatskog filma". Od 2010. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu predaje tri kolegija: "Film kao povijesni izvor - film i propaganda", "Stara povijest na filmu" i "Srednji vijek na filmu". Autor je niza znanstvenih i stručnih radova filmske tematike, kao i niza vrlo zapaženih predavanja i tribina. Od 2001. godine je i vanjski suradnik HRT-ove emisije "TV kalendar". U karijeri je bio suradnik i član žirija na mnogim domaćim i stranim filmskim festivalima. Prije nekoliko tjedana, nakon desetogodišnjeg istraživanja, objavio je knjigu "Kinematografija u NDH" koja je zabilježila priličan odjek u javnosti.

Film je imanentan našoj civilizaciji i u tome je ključ njegova uspjeha

Kolika je važnost filma kao medija u 21. stoljeću? Je li se ona pojavom novih masovnih medija u odnosu na ranija razdoblja smanjila ili povećala?

To je zapravo jako zanimljivo pitanje. Film je u svakom slučaju medij koji je obilježio 20. stoljeće, a u jednom trenutku činilo se da gubi na važnosti u suvremenim okolnostima. Tehnološki razvoj i sve veća dostupnost masovnih medija kao da je umanjila onu ekskluzivnost koju je film imao kao medij koji se prikazuje u hramu filma, odnosno kinu. Film se na neki način profanizirao jer u svakom trenutku možete pogledati što vam padne na pamet. Međutim, zastupnici teorije o gubitku važnosti filma zaboravili su jednu vrlo važnu stvar, a ta je da ljudima treba pričati priče. A pričanje priča na način na koji to nudi filmski okvir je ne samo nepromjenjivo nego je i imanentno našoj kulturi, i to je ono što je film održalo u obliku koji poznajemo. Taj je oblik zapravo isti sada kao što je bo i prije 50 godina, samo su se tehnološki uvjeti ponešto promijenili.

Poznata je činjenica da su pojavom interneta filmovi postali dostupniji nego ikad prije. Samim time, nekim je ljudima odlazak u kino postao suvišan trošak. Koliko filmovi gube na šarmu i važnosti ako se umjesto na ogromnom filmskom platnu gledaju na zaslonu prijenosnog računala?

Filmovi jako puno gube na važnosti ako se ne gledaju u kinu jer tada izgledaju kao potrošna roba koja ni po čemu nije posebna. Film nije stvar koja nastaje preko noći - on je zajednički napor cijele vojske ljudi. Jako puno vremena i rada utroši se u osmišljavanje i snimanje samo jednog filma, a nekako se stječe dojam da za konzumiranje postaju jednako obični kao žvakaće gume. S druge strane, film kakav god da bio i kako god ga gledali komunicira univerzalno. Ključ uspjeha filma je u tome što dobro komunicira s nama kao civilizacijom. Primjerice, ako sad krenete pogledati neki film iz Bangladeša - 70 % priče ćete razumjeti bez ikakvih titlova.

Filmovi su tehnološki značajno napredovali, pojavili su se 3D, a sada i 4D filmovi. No znači li pojava svih tih efekata određeno srozavanje u kvaliteti filmske priče, glume i općenito - umjetničkog dojma?

Evidentno je da se radi o srozavanju kvalitete. Naime, suvremena američka kinematografija često mora birati hoće li velik novac - milijune dolara, uložiti u efekte ili u glumce i scenariste i često se odlučuje za ovo prvo. Onda dolazi do situacije da biraju polubezlične glumce koji na svojim polubezličnim ramenima moraju iznijeti jako težak posao stvaranja kvalitetnog filma. Onda imate paradoksalnu situaciju da film izgleda fenomenalno, ali u njemu nema onoga što je najbitnije - kvalitetne priče i kvalitetne glume. On nema nikakvog sadržaja. Tu zapravo vidite da je dominantna kriva odluka u stvaranju filmova jer se smatra da je kvaliteta samog proizvoda potpuno nebitna ako je on lijepo upakiran. Takva priča odnijela je veliku prevagu u američkoj industriji zabave i zbog toga trpi film kao umjetnost. Naravno, i dalje postoje i postojat će kvalitetni filmovi s kvalitetnom pričom i kvalitetnom glumom.

Hrvatska kinematografija stalno luta i ponavlja iste pogreške!

Godinama prevladava mišljenje da je hrvatska kinematografija na vrlo niskim granama. Pa ipak, u zadnjih godinu-dvije pojavili su se neki filmovi koji su publiku vratili u kina. Jesu li to samo slučajni bljeskovi ili vidite napredak hrvatskog filma u razdoblju pred nama?

Mi smo stalno na pragu nekog značajnijeg napretka koji nikako da se dogodi. Naša filmska politika je raznorodna, nemamo jasan pravac i sliku razvoja, nego svašta isprobavamo. To nije samo naš problem, to rade i neke druge kinematografije u našem okruženju. Postoji jasna pozadinska priča koja nam govori čime bismo se mi trebali baviti da bismo bili uspješni, ali mi i dalje uporno inzistiramo na nekoj polu-umjetničkoj ideji koja zapravo ne komunicira ni s kim i gubi publiku. Mi imamo filmove koji se proračunato snimaju za selektore stranih festivala. Onda ih ti festivali odbiju, a ni na domaćoj sceni ne postignu nikakav uspjeh. Imate, recimo, film koji košta pet milijuna kuna i onda dođe u kina i pogleda ga 300 gledatelja.

To se odnosi na film "Šuti" Lukasa Nole?

Da, na njega, jer je sad aktualan, ali i na mnoge druge. Što je najgore, tu se radi o filmu koji vizualno "spotovski" izgleda jako dobro, ali je sadržajno i u svakom drugom smislu potpuno promašen. Međutim, to nikoga ne zanima, mi nemamo elemente koji bi taj film korigirali i ukazali na pogreške. Nemamo ili ne slušamo ljude koji mogu procijeniti što je kvalitetno, a što nije. Stoga nema govora o nekakvom značajnom napretku naše kinematografije u dogledno vrijeme.

Dugo ste radili na filmskom odsjeku Hrvatskog državnog arhiva. Možete li reći koliko su ljudi zainteresirani za arhivsku građu koja je dostupna javnosti?

Minimalno. S jedne strane, to je problem arhiva koji nisu potpuno transparentni, a s druge strane, ljude danas ne zanima detaljno pročitati ni novinski tekst, a kamoli kopati po arhivima. Tu onda naša povijesna struka služi da bude nekakav medijator između arhiva i krajnjih korisnika. Problem naših institucija je, na neki način, isti kao problem hrvatskog filma. One jako malo komuniciraju s javnošću i vrlo sporo, puževim korakom, idu u korak s vremenom. Institucije su i inače svuda u svijetu dosta konzervativne. Suvremene okolnosti nas tjeraju da pratimo nove trendove gotovo na tjednoj bazi. Kod institucija to nije moguće. Ipak, postoji mjesto za značajan napredak u komunikaciji.

Na sebe sam preuzeo ulogu da istražim jedno prešućeno razdoblje hrvatske filmske povijesti

Iskopali ste i u Hrvatsku donijeli filmove Oktavijana Miletića iz razdoblja NDH-a, a nedavno ste izdali i knjigu "Kinematografija u NDH" koja je poprilično odzvonila u javnosti. Odakle motiv za istraživanje baš tog dijela hrvatske filmske povijesti?

Glavni motiv bila je činjenica da je jedno razdoblje u povijesti našeg filma bilo potpuno prešućeno. Meni je, kao čovjeku koji se time bavi, bilo potpuno suludo da mi imamo relativno dobro istražena sva razdoblja osim te četiri, po meni, izuzetno zanimljive godine To razdoblje mnogi nazivaju vrlo opasnim u svakom smislu, ali tada su nastali neki filmovi koji su vrlo interesantni s filmološkog, povijesnog pa i arheološkog gledišta. Nakon što sam ustanovio da se time, na znanstveni način, nitko nije bavio, egomanijak kakav jesam - preuzeo sam to na sebe. I došao sam do spoznaje da se ta priča može jako dobro ispričati. Uvidio sam da to nije samo zbir nekakvih polukretenskih filmova koji su rezultat državne propagande, nego da je to jedna zanimljiva priča o kinematografiji koja nastaje u vrijeme rata u jednoj totalitarnoj državi, ali ima i subverzivne elemente. Na neki način su se "podvaljivali" filmovi za koje je fascinantno da su uz sve državne pritiske, i posebno pritiske jakih saveznika, prolazili.

 

Daniel Rafaelić - prezentacija knjige, FOTO: Privatni album

 

 

Kako je tekao istraživački put od samih početaka i na koje ste poteškoće nailazili?

Bilo bi najjednostavnije da sam mogao otići u Hrvatski državni arhiv i tamo pronaći sve što mi treba. Međutim, ispostavilo se da ključ te priče ne leži u Zagrebu, pa čak ni u Beogradu, nego u Berlinu. Saznao sam da tamo postoji čitav niz dokumenata koji direktno opisuju kinematografiju NDH-a. Tih, otprilike 3000 dokumenata, čini osnovu moje knjige. Bio je to strašno zahtjevan posao, trebalo je danima prelistavati tisuće stranica dokumenata da bi eventualno naišli na nekakav iole koristan trag. Nakon cijelog tog posla mogu reći da sam složio jednu suvislu mapu kinematografije tog razdoblja. Naravno, ta analiza mogla bi se još produbljivati i širiti.

A jeste li pronašli filmove koji nisu bili ni propagandni ni subverzivni prema državi, filmove koji nisu bili politički u užem smislu?

Apsolutno. Filmovi Oktavijana Miletića najbolji su primjer toga. To je bio čovjek koji je odlučio da se neće staviti u službu propagande, nego da će snimati prave filmove. Snimao je tzv. kultur-filmove koji su tematizirali našu kulturu, grad Zagreb, ljepote Hrvatske. Samim time, još je zanimljivije da je upravo on bio osobno pozvan od strane Josepha Goebbelsa, njemačkog ministra propagande, da na festivalu u Munchenu krajem 42. godine predstavi svoja dva filma "Agram, glavni grad Hrvatske" i "Život hrvatskog seljaka". Goebbels ga je pozvao da njemačkoj publici pokaže što se radi u Hrvatskoj i kako se stvara hrvatska propaganda, a Miletić mu je došao s dva filma koji s propagandom nemaju nikakve veze, nego tematiziraju kulturno bogatstvo Zagreba i okolice. To pokazuje da je u Hrvatskoj postojao pravi, intelektualni otpor unutar kulturnog milluea silama Osovine zla i to me zbilja fasciniralo.

Profesionalni izazovi i budući projekti

Kako je bilo sudjelovati u radu i vođenju žirija na FIPRESCI-ju?

To je najljepši dio mog posla. Vodio sam žiri u Moskvi i, što mi je najdraže, vodio sam taj žiri u Kairu. To mi je bilo posebno značajno jer sam ujedinio svoje dvije velike strasti - film i Egipat. Čak sam i ostale članove žirija vodio po Egiptu u razgledavanje. Bila je to jedna prekrasna nagrada za sav uloženi trud i dokaz da se predan rad u bilo čemu isplati.

Radite kao vanjski suradnik na emisiji "TV kalendar". Možete li našim čitateljima opisati nastajanje jedne epizode?

"TV kalendar" je jedna jako zanimljiva emisija koja se, nažalost, u zadnje vrijeme spominje u negativnom kontekstu zbog nekih političkih problema koji nemaju veze s povijesnom strukom. Moj dio posla je prilično jednostavan - kada se približava nekakva velika filmska obljetnica, sjednem, napišem tekst koji mora biti pun informacija, ali ne smije "ubiti" gledatelja. Onda se uz taj tekst montiraju mali filmići čiji karakter mora biti obrazovan, zanimljiv i u određenoj mjeri zabavan. Ja često pokušavam staviti naglasak na neke manje poznate stvari o slavnim osobama ili filmovima. Povratne informacije koje putem e-maila dobivam od gledatelja vrlo su pozitivne.

Koji su vaši budući projekti i izazovi?

Pa, prije svega, jako mi je drago da je upravo objavljena knjiga pobudila interes u Hrvatskoj. Nisam se nadao da će knjiga o filmu kod nas naići na tako dobar odaziv. Sljedeća knjiga koju planiram objaviti povezana je s mojim drugim najvećim interesom - egiptologijom. Knjigu već imam u rukopisu, još se trebaju doraditi neki detalji, a nadam se da ću je uspjeti publicirati do kraja ove godine

I za kraj, vrlo kratko, koji je vaš najdraži film?

Uhh... Ima ih jako puno, jednom prilikom pokušao sam raditi listu, pa sam došao do 40 i onda stao. Tako da nema filma koji mi je najdraži, ali ima nekoliko filmova koji su značajno utjecali na mene. Jedan od takvih je film "Dick Tracy" Warrena Beattya. Kad sam taj film pogledao, shvatio sam da je film nešto više od dijaloga i glume, da ja od filma tražim nešto više - nekakvu stilizaciju. Kasnije sam shvatio da ta stilizacija ne mora biti nužno u slici, nego može biti u dijalogu kao što to odlično radi Woody Allen, u pokretima kamere kao što radi Martin Scorsese ili može biti stilizacija per se kao kod Orsona Wellesa.