Čudimo se „uplitanju Vijetnamaca” u izbore, a ne zgražamo se domaćim „botovima”

Posljednjih smo tjedana bombardirani člancima s portala, novinskih priloga i analiza stručnjaka na malim ekranima, od kojih svatko ima „svoju istinu” o famoznim vijetnamskim botovima koji, čuda li, obožavaju političke objave. I dok je kupovanje bilo kakve vrste lažne naklonosti za svaku osudu, a posebice ako to utječe na javnu percepciju, u ovom slučaju, političkih opcija koje će nam nakon izbora upravljati državom, pitamo se ipak – koliko je tih vijesti stvarno provjereno?

Nagledali smo se napada na političke stranke, pojedince, ali i neovisne dionike cijele ove ludnice zvane izborna utrka. Nagledat ćemo se i još svega u ovih deset dana kampanje, zasigurno. Jer kao da nam je postalo dosadno u ove tri godine bez izbora. Zato, eto nam troji izbori u ovoj „superizbornoj” godini! I ludnice koja dolazi s njima.

Od silnih tekstova i medijskih priloga činjenica je da nitko nije pokazao niti jedan konkretan dokaz o kupovanju lajkova i komentara „iz Vijetnama”, ali smo svi skupa, kao društvo, prisiljeni utjecajem mainstream medija na dobivanje informacija upravo iz tih izvora.

Daleko od toga da trebamo generalizirati i strpati u koš istinske medijske djelatnike i one koji isključivo po nalogu poslodavaca, urednika i sponzora, pišu click bait naslove, fake news članke i rade senzaciju tamo gdje je možda zapravo i nema. Možda. Jer opet, kako nitko nije dokazao je li, tko i za koliko novca kupio bilo kakve reakcije na društvenim mrežama, tako moramo pretpostaviti da je to netko možda stvarno i napravio. Samo što se u tom slučaju pristupa istraživanju, a ne senzacionalizmu i lažnom istraživačkom novinarstvu.

Facebook i druge velike oglašivačke mreže rade greške

Zanimljivo je da se, bilo zbog nerazumijevanja tehnologije, bilo zbog čiste političke borbe, pretpostavka da su nam se u izbore umiješali vijetnamci ustalila u društvo. Kao što smo na raznim prijašnjim političkim kampanjama čitali o ruskom, američkom ili nekom trećem utjecaju.

Stvarna istina možda je puno jednostavnija i možda su „zakulisne igre“ Mete i Googlea i drugih velikih monopolista oglašivačkog i medijskog svijeta toliko nerazumljive nama „malim ljudima”, pa ne možemo prihvatiti da je nešto greška ili neshvatljiva slučajnost.

Ovih smo dana mogli vidjeti brojne privatne profile na Facebooku koji su doživjeli „vijetnamski makeover”, a tu ne govorimo ni o kakvim stranicama, kanalima političkih stranaka, već o privatnim profilima ljudi koji su iz nekog razloga postali nečitljivi na nekoliko sati, bez obzira što nisu angažirali Vijetnamce da im promijene postavke njihovih privatnih računa, odnosno da prevedu njihovo sučelje na vijetnamski. U nastavku donosimo nekoliko screenshotova.



Ako se tako nešto moglo dogoditi „malom čovjeku”, zašto odbacujemo tezu da se isto moglo dogoditi i političaru? Jer, što god mi mislili o njima, koju god opciju podržavali, pretpostavka da su svi pokvareni i da kupuju vaše glasove znači samo jedno – da i nemamo pravog izbora i sasvim je svejedno za koga ćete glasati. Zar ne?
 

Sami odabiremo kako ćemo se informirati i kome ćemo vjerovati

Možda bismo se trebali obratiti Marku Zuckerbergu (Meta), Sundaru Pichaiju (Google) i upravo kroz ono što nam je svima jedino oružje – glas, tražiti od institucija, političara i medija da pronađu stvarnu srž problema.

Žalosno je da smo kao društvo prisiljeni dobivati informacije iz neprovjerenih izvora, što je samo znak da je upravo digitalno doba neizbježno promijenilo način konzumacije (istinitih) vijesti. I koliko god želimo da institucije rade svoj posao, činjenica je da su društvene mreže i ostali (prvenstveno digitalni) izvori informacija teško provjerljivi.

Zato kada idući put pročitamo tekst „evo kako je ovaj ili onaj kupio glasove”, od kolege novinara očekujemo da navede konkretan dokaz ili izvor informacija.

*Kolumne su stavovi autora i ne moraju imati nužno nikakve veze sa stajalištem redakcije portala Studentski.hr.