Moja socijalna mreža: društveni život u vrijeme koronavirusa
Pomagači u kriznim vremenima sa zadarskog Odjela za psihologiju danas nam govore o društvenom životu u vrijeme kada je u socijalnu mrežu svakoga od nas ušetao koronavirus.
Pomagači u kriznim vremenima sa zadarskog Odjela za psihologiju danas nam govore o društvenom životu u vrijeme kada je u socijalnu mrežu svakoga od nas ušetao koronavirus.
Mali istraživački tim Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru svojim je znanjem i iskustvom odlučio pomoći drugima u teškom periodu prouzrokovanom epidemijom koronavirusa. Kako bi očuvao mentalno zdravlje šire zajednice, svakog tjedna priprema kvalitetne edukativno-savjetodavne materijale koji su brojnim studentima već koristili, a koje sada dijele i s drugima. Čitati ih možete i na portalu Studentski.hr u seriji članaka Pomagači u kriznim vremenima.
U današnjem tekstu govore o društvenom životu u vrijeme kada je u socijalnu mrežu svakoga od nas ušetao koronavirus Prenosimo ga u nastavku.
– Kakav je bio naš društveni život u doba kada je u socijalnu mrežu svakoga od nas ušetao nepozvan gost – koronavirus i ograničio naša druženja s obitelji i prijateljima; kada je odabrati ne družiti se bio najbolji odabir za nas i naše bližnje; kada smo se međusobno brinuli i čuvali tako da smo bili što dalje jedni od drugih?
Sada, možda više nego ranije, kada #ostanidoma prelazi u #budimoodgovorni, mediji konstantno ističu važnost socijalne distance za naše, ali i za zdravlje drugih ljudi. Dijelom se slažemo s njima – distanca jest važna, ali ona fizička! Naime, u svojim plemenitim nastojanjima medijima se potkrala greška u korištenju termina socijalna i fizička distanca. Nasreću, koji god termin koristili, razumjeli smo samu bit upućene nam poruke. Upravo su to sudionici našega istraživanja i pokazali. Uvažavali smo sve mjere opreza, ali naša podrška i povezanost u teškim vremenima prelazila je, i još uvijek prelazi, sve barijere fizičke distance!
Bili mi svjesni toga ili ne, jedno poprilično stresno razdoblje je iza nas. Širenje virusa i strah od zaraze, potresi, ograničeno kretanje, (samo)izolacija, smanjena razina interakcija s prijateljima i kolegama, novi način funkcioniranja akademskog života samo su neke od promjena s kojima smo se tijekom proteklog razdoblja suočavali i na koje smo se trebali prilagoditi. Adekvatno odgovoriti na sve ove promjene u kratkom vremenu nije bio nimalo lak zadatak. Upravo zbog toga nerijetko smo pribjegavali traženju socijalne podrške. Nekad je bilo dovoljno da je netko nama blizak tu samo da nas posluša, nekad smo od bliskih osoba tražili savjete, pitali ih što bi oni učinili u određenim situacijama, zbijali šale na račun situacije u kojoj smo se našli, a nekad smo tražili rame za plakanje. Koju god funkciju imali sada, možemo reći da su naši bližnji bili tu za nas.
U prošlom smo članku vidjeli da je kvaliteta odnosa koje smo njegovali u virtualnom svijetu, s ljudima koji su nam bili daleko, zadovoljavajuća. Međutim, kakav je naš odnos bio s onima s kojima smo bili u konstantnoj interakciji „licem u lice”? Jesmo li se ljutili? Jesmo li im se mogli obratiti u situacijama kada nam je trebala podrška? I koliko smo bili spremni tražiti podršku od njih? Pogledajmo zajedno na sljedećem linku!
Svoja pitanja, komentare i prijedloge slobodno nam šaljite na pandemijaija@gmail.com
mag. psych. Matea Bodrožić Selak
studentica psihologije Paola Sturnela
prof. dr. sc. Anita Vulić-Prtorić
