Lijeva i desna polutka mozga ne funkcioniraju onako kako ih se opisuje

U raznim knjigama, na portalima te u savjetima za idealan posao pojavljuje se teorija o različitim osobinama ljudi, ovisno o tome koja im je strana mozga aktivnija.

Lijeva strana mozga prikazana je kao centar logike i racionalnosti, dok je desna strana mozga često opisana kao sjedište spontanosti, intuicije i kreativnosti.

Stoga, ako ste logična osoba, dalo bi se zaključiti da više koristite lijevu stranu mozga, a ako ste nježnija i umjetnička duša, jača vam je desna strana mozga.

Nije sve onako kako mit opisuje

Mozak je potpuno različit od drugih organa našega tijela jer stvara misli, osjećaje i razne senzacije. Drugim riječima, stvara sve što nas čini živima. Anatomski, mozak je podijeljen na dvije polovice – lijevu i desnu polutku, a između njih postoji podjela rada. Obje polutke mozga međusobno su komplementarne i zajedno surađuju.

U novom dvogodišnjem istraživanju objavljenom u časopisu Plos One sa Sveučilišta u Uti, neuroznanstvenici su skenirali mozgove više od 1000 ljudi u dobi od 7 do 29 godina dok su ležali ili tiho čitali. Istovremeno su mjerili njihovu funkcionalnu povezanost - specifične mentalne procese koji se odvijaju na svakoj strani mozga.

Neuroznanstvenici su također razbili mozak na čak 7 000 regija. Dok su pokušavali otkriti obrasce zbog kojih je veza u mozgu jača na lijevoj ili desnoj strani, shvatili su da takvih dokaza nema.

Jeff Anderson, vodeći autor studije i profesor neuroradiologije na Sveučilištu u Uti, kaže da je apsolutno točno da neke funkcije mozga šalju signale u jednu ili drugu stranu mozga. Prema tome, jezik teži lijevoj strani, a pozornost više naginje na desnu stranu. No, mozak nije tako jednostavan kako ga mit opisuje. Naprimjer, desna polutka također je uključena u obradu nekih aspekata govora, kao što su intonacija i naglasak.

Porijeklo mita o mozgu

Stručnjaci tvrde da mit potječe iz 1800-tih, kada su znanstvenici otkrili da su ozljede na jednoj strani mozga izazivale gubitak određenih sposobnosti. Podloga za teoriju je iz 1960-ih, kada su neuropsiholozi Robert Sperry i Michael Gazzaniga osvojili Nobelovu nagradu za projekt o podjeli mozga.

Istraživači su proveli studije na pacijentima koji su podvrgnuti operaciji rezanja corpus callosuma (žuljevitog tijela) – glavnog puta prijenosa informacija između lijeve i desne polutke mozga. Kada dvije strane mozga nisu bile u mogućnosti međusobne komunikacije, odgovarale su drugačije na podražaje, što ukazuje da polutke imaju različite funkcije.

Anderson naglašava kako neuroznanstvenici nikada nisu prihvatili ideju o dominantnim tipovima osobnosti. Studije ne podržavaju takav zaključak, a istina je da bi bilo vrlo neučinkovito kada bi jedna polovica mozga bila aktivnija od druge.