Stručno osposobljavanje za rad: „Koliko para – toliko muzike“

Stručno osposobljavanje za rad mjera je u Republici Hrvatskoj kojom se mladim, neiskusnim ljudima, nakon stjecanja određenog stupnja obrazovanja, omogućuje zapošljavanje u privatnim i državnim tvrtkama na ugovor od jedne godine, uz jednaku naknadu i troškove prijevoza. Jednom mjesečno mentor podnosi izvješće Hrvatskom zavodu za zapošljavanje o prisutnosti i zalaganju polaznika stručnog osposobljavanja, što je na neki način dokaz da osposobljavanje traje i dalje, a polaznik na temelju njega svakog mjeseca prima naknadu za svoj rad. Naknade su se tijekom vremena mijenjale, a trenutno iznose 2400 kuna + troškovi prijevoza, ovisno o udaljenosti radnoga mjesta na koje polaznik putuje.

Podsjećamo, ovom se problematikom nedavno bavila i naša kolumnistica koja je i sama odradila stručno osposobljavanje. Mi smo pak razgovarali s dvoje mladih ljudi koji se trenutno stručno osposobljavaju. Otvoreno su nam kazali što misle o stručnom osposobljavanju i koliko je ono uistinu pravedno i efektno te koje bi promjene bile nužne.

Maja je polaznica stručnog osposobljavanja već 10 mjeseci i smatra da ono ima svojih prednosti, kao i mana:

– U idealnom svijetu, stručno osposobljavanje bilo bi prvo iskustvo mladih ljudi koji stječu razne vještine i sposobnosti uz pomoć kojih postaju konkurentni na tržištu rada.

Maja je istaknula da, s obzirom na današnju situaciju, kao i statistike koje Hrvatski zavod redovito iznosi, a tiču se nezaposlenosti, ovo je način na koji se ona smanjuje, a ljudi dobivaju priliku za rad. U kojoj je mjeri to korisna perspektiva za dalje, kao i mogućnost zapošljavanja nakon isteka ugovora, bilo kod istog ili drugog poslodavca, kaže Maja, ovisi od primjera do primjera.

– Polaznica sam stručnog osposobljavanja i mogu primijetiti sve spomenuto. Zahvalna sam na prilici za rad, dostojno zarađenoj kakvoj-takvoj plaći, a s druge pak strane, u neizvjesnosti čekam što će se dogoditi po isteku ugovora. Razne priče i iskustva pokazuju i različite rezultate, ali neminovan je podatak da do zapošljavanja, u nekim slučajevima, ipak dolazi. – smatra naša sugovornica.

Istaknula je i da besplatna radna snaga i mogućnost ponovnog zapošljavanja novog polaznika stručnog osposobljavanja, poslodavcima bez dodatnih troškova, nudi radnika više pa ne čudi kako se određeni broj njih odlučuje upravo za ovu opciju. Poslovi i zadaci su raznoliki, polaznici još raznolikiji, a trud, spremnost na rad i učenje nečeg novog, kaže Maja, ovisi o svakome od nas.

– Stručno osposobljavanje može se shvatiti kao prilika za korak naprijed ili nepotrebno gubljenje vremena na radnom mjestu uz moto: koliko para – toliko muzike. – zaključila je.

Studentica, FOTO: Pexels

Naš drugi sugovornik – Rajko – smatra da je stručno osposobljavanje dobro zamišljena, ali loše provedena mjera:

– Prvo, stvara se privid zapošljavanja; imate posao, ali u stvari ga nemate. Nakon završetka te godine dana ili u nekim slučajevima dvije godine, opet nemate posao (u velikoj većini slučajeva). Izuzetci su neke privatne firme koje nakon stručnog osposobljavanja ostavljaju ljude na radnim mjestima, dok ministarstva, gradovi i većina firmi dobiva besplatnu radnu snagu koju stalno rotira. Najgore od svega je kad si još na stručnom osposobljavanju, a poslodavac raspiše natječaj i dovede drugoga da ga ti obučavaš da bi on zatim preuzeo tvoj posao. Dobra strana je to da naučiš raditi, jer realno, naše škole su u većini slučajeva čisto teoretske. Još jedna loša stvar je da, otkad je uvedeno stručno osposobljavanje, doslovno nema normalnog zapošljavanja mladih osim IT sektora, medicine i možda matematike. Tržište rada je zbog toga nepostojeće jer – zašto bi netko zaposlio čovjeka ako ga može dobiti za stalno? – pita se Rajko.

Također smatra da mjeru treba ili ukinuti i pustiti da tržište odradi svoje ili ubaciti klauzulu o zapošljavanju.

– Kad netko odradi stručno, ti ga trebaš zadržati, a ne uzeti drugog za stručno. Ako ga i ne zadržiš, ipak ne možeš dobiti drugoga, jer bi se tako na stručno uzimali ljudi za radna mjesta koja su stvarno potrebna, a ne fiktivna, dok bi se novci iz projekta mogli bolje iskoristiti. Naravno, da bi to bilo moguće treba rasteretiti poslodavce, smanjiti namete i davanja pa će se osloboditi više novca i radnih mjesta. – zaključuje Rajko.