Stručno osposobljavanje je sve samo ne stručno
Prijaviš se i potpišeš ugovor za računovodstvenog referenta, a u praksi radiš na terenu. Tražiš pomoć u vezi ispita – svima počupaš živce.
Prijaviš se i potpišeš ugovor za računovodstvenog referenta, a u praksi radiš na terenu. Tražiš pomoć u vezi ispita – svima počupaš živce.
Svi smo čuli za stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, kojemu je cilj stjecanje radnog iskustva mladih osoba u zvanju za koje su se školovale. Dakle, završili ste školovanje, imate teorijsko znanje, ali nemate iskustva što se prakse tiče, a nitko vas ne želi zaposliti bez iskustva? Stručno je osposobljavanje navodno idealno za vas jer vam pruža upravo tu mogućnost stjecanja potrebnog iskustva. No je li to samo maska ili stvarno nešto možemo naučiti za vrijeme stručnog osposobljavanja?
Naime, i sama sam završila stručno osposobljavanje na koje sam bila primljena sa svojim srednjoškolskim zvanjem kao ekonomistica. No, ovdje dolazi do jednog problema, a to je da sam potpisala ugovor za rad kao računovodstveni referent u Upravnom odjelu za financije, a na kraju sam završila kao terenska radnica u Upravnom odjelu za komunalne djelatnosti i gospodarstvo. U spomenuto računovodstvo za vrijeme "stručnog“ kročila sam samo dok je trebalo doći po novce za gorivo za auto kojim smo išli na teren.
Ukratko, moj posao na terenu bio je ići po naseljima od kuće do kuće, zapisivati kolika im je uređenost stambenog prostora i, ukoliko postoje, popisivanje poslovnog i garažnog prostora u metrima kvadratnim u svrhu naplate komunalne naknade. Ali uz to, bili su mi zadani i drugi poslovi vezani uz poštu, ovrhe, legalizacije, gruntovnicu, katastar, odlazak do Suda itd.
Uz to što sam radila nešto za što nisam stručna te sam se na stručnom osposobljavanju prvi put s time susrela, imala sam u ekipi kolegicu za koju mogu reći da je preteška osoba i uz koju bi se svatko normalan osjećao vrlo neugodno jer je bila svadljiva, sklona vrijeđanju i ismijavanju, a nije htjela raditi i posao je ili napravila površno, potpuno krivo, ili podvalila bilo kome drugome da ga obavi umjesto nje, a još bi vas napala ako ste slučajno pogriješili.
Dodatno, uz takvu sam kolegicu imala nadležne koji bi pred njom šutjeli i samo se smiješili, a meni i drugoj kolegici prigovarali zbog nje. Od strane nadležnih nikad nije bilo direktnih akcija i reagiranja na nju i njezin (ne)rad. A da ne spominjem kako su danas imali jednu teoriju, a sutra drugu. Jedni kažu jedno, drugi drugo, a za sve ste krivi vi. Ni slučajno da ste kome od njih rekli "Ali vi ste rekli..." jer oni to "sigurno nisu rekli“.
Njihov nadzor nad našim radom bio je užasan. Zbog navedenog premišljanja nadležnih, uglavnom smo 10 puta morali ispravljati jednu te istu stvar da bi na kraju došlo do toga da ni oni sami više ne znaju što točno napraviti, a slučaj zaključe sa – A ne znam, riješite to. Da, na nama vježbenicima ostane što i kako.
Tako je otprilike izgledalo moje "stručno“ osposobljavanje. Ali i nakon završetka, drama još uvijek nije gotova. Sad se pojavio problem zbog potpisanog ugovora prema kojem smo bili prijavljeni za polaganje državnog stručnog ispita. Taj ispit sastoji se od općeg i posebnog dijela. Ovaj posebni dio ispituje se na temelju onoga što ste radili i pritom naučili za vrijeme stručnog osposobljavanja. Nama su posebni dio bile – Financije. Taj smo problem moja kolegica i ja spominjale nadležnima tijekom osposobljavanja te smo tražile pomoć da nas se tek toliko uvede u to što se u računovodstvu radi i što smo mi to tamo trebale raditi i naučiti kako bismo se uspjele pripremiti za ispit, koji smo mi shvatile dosta ozbiljno i bilo nas je strah što će ispasti. Na kraju nam nitko ništa nije htio pomoći jer smo mi, eto, završile ekonomsku školu i mi očito na temelju toga trebamo znati što se radi kod njih u računovodstvu.
I tako je završilo stručno osposobljavanje. Bližilo se vrijeme ispita. Što napraviti? Kolegica i ja naučile smo opći dio i u samoupravi gdje smo obavljale stručno smo bile već toliko uporne u vezi tog ispita da je žena koja tamo radi i prijavljuje ispite zvala u Ministarstvo uprave i objasnila situaciju. Ništa nije postignuto.
Na kraju smo kolegica i ja u Ministarstvu na sami dan ispita izrekle svoj problem – potpisale smo jedno, a radile drugo. Tajnica je, naravno, poludjela s nama. Njene riječi bile su –Mogle ste vi tamo i kavu kuhati, ali ispit polažete po tome kako vas prijave. Potpisale smo izjavu da ne želimo polagati posebni dio iz financija jer to nismo radile te da želimo polagati komunalno gospodarstvo. Izašle smo na odgovaranje općeg dijela koji smo položile. Sve je završilo tako da se ni uz potvrdu Grada da smo radile u komunalnim djelatnostima ništa nije promijenilo. Dobile smo datum polaganja popravnog ispita iz posebnog dijela, opet financije. Od naše borbe ipak nema ništa, potpisale smo to novo rješenje. Ovaj put što bude, bude, zaključile smo.
Nakon toga uslijedilo je iznenađenje. Pozitivno iznenađenje, čudno. Jedno jutro, nekoliko dana nakon što smo potpisale novo rješenje i zadnji put molile za pomoć, meni zvoni mobitel. Bila je to žena iz računovodstva, sva puna volje i želje da nam pomogne oko pripreme. Isprintala nam je literaturu za koju je smatrala da bi nam pomogla. Pogledale smo literaturu koliko smo stigle.
Iako je ispit dobro prošao (dobro nam je došlo informiranje iz dobivene literature uz ono što smo stvarno radile), ja iskreno, na kraju svega, ne znam je li mi teže shvatiti i objasniti groznu kolegicu, neorganizirane i nemarne nadležne ili osobe iz Ministarstva koje uopće nisu reagirale na ovo što se dogodilo u smislu da se išta promijeni, već su bile više iziritirane time što smo mi htjele običnu promjenu posebnog dijela ispita kako bismo u miru polagale ono što smo zapravo i radile.
Što sam ja zapravo naučila tijekom godine dana na "stručnom" osposobljavanju i još nakon njegovog završetka? Što se posla tiče, naučila sam izmjeriti neki građevinski objekt i izračunati njegovu kvadraturu te odrediti stupanj uređenosti i zapisati zapisnik na temelju toga, služiti se geoportalom, pravosuđem, pravilno pakirati poštu, pravilno koristiti štambilj. Čak sam upoznala neke dijelove svojeg grada za koje nisam ni znala da postoje.
Dosta sam naučila i o međuljudskim odnosima, o samim ljudima. Naučila sam da koliko god bio u pravu, netko tko ne mari, jednostavno ne mari. Naučila sam kad treba odgovoriti, suprotstaviti se, a kada šutjeti. Naučila sam da se treba zauzeti za sebe, nikako ne dozvoliti da netko drugi priča u naše ime. Stojiš sam za sebe, sam se boriš. Sve to proizašlo je promatrajući kako kroz cijelo osposobljavanje rijetko tko je reagirao na nepravdu ili motivirao za bilo kakav rad. Iako sam zapravo naučila i dosta toga korisnog, na "stručnom“ osposobljavanju osposobila sam se za sve, samo ne za svoju struku.
