Započela s „Rockyjem", završila studij, upisala dva nova, postala svjetska boksačka prvakinja
„Bit ćeš svjetska prvakinja”, rekla je Ivana Habazin i uzela IBF svjetsku titulu.
„Bit ćeš svjetska prvakinja”, rekla je Ivana Habazin i uzela IBF svjetsku titulu.
Diploma Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, druga godina Pravnog fakulteta u Splitu, upisan Specijalistički studij diplomacije i međunarodnih odnosa na Visokoj školi Dag Hammarskjöld te, kao kruna svega, naslov IBF svjetske prvakinje – sve je to vezano uz Ivanu Habazin. Ova mlada dvadesetosmogodišnjakinja rodom iz Zlatara otkrila nam je kako uspijeva sve uskladiti, zašto baš boks i koji su joj najteži trenuci karijere.
– Boks sam počela rekreativno trenirati u 19. godini. Nakon što sam odgledala film Rocky, palo mi je na pamet da bih mogla boksati i glavom mi je prošla misao: Bit ćeš svjetska prvakinja! Sama sam sebi rekla da nisam normalna jer mi se to činilo čudnim, no nakon pet godina uzela sam IBF svjetsku titulu. –
Ivana, pored ovih silnih obaveza vezanih uz treninge, uspješno rješavaš i fakultetske. Kako izgleda tvoj dan?
– Pa moj je dan zapravo rutinski. Ujutro i popodne imam trening, osim četvrtkom – kada imam jedan trening trčanja, i nedjeljom – koja je dan za odmor. U pripremnom i bazičnom ciklusu radimo i po tri treninga dnevno. Što se samih treninga tiče, sve ovisi o danu. Ukratko, to su treninzi trčanja, plivanja, snage, treninzi eksplozivnosti, agilnosti, boksački treninzi i sparinzi. Kada je baš pripremni ciklus, onda samo treniram, jedem i spavam. Uvijek nakon meča uzmem odmor od tjedan dana, vidim se s prijateljima i onda opet u rutinu. –
S kime najčešće radiš te sparing treninge, s muškarcima ili ženama?
– Pretežno radim s muškarcima jer kod nas u klubu nema žena. Kada su pripreme za ozbiljan meč, dovedemo i po nekoliko sparing partnerica. I s muškarcima i sa ženama zna mi biti jednako teško. Trener uvijek gleda da na tim treninzima bude duplo teže nego na meču jer je upravo to ono najbitnije. Kad je najteže, moraš pronaći rješenje. S takvim stavom treba ulaziti u meč jer onda nema situacije koja te može iznenaditi. Jednostavno budeš spreman na sve. –
FOTO: Ivana Hazabin/Facebook
Što bi u svojoj dosadašnjoj karijeri izdvojila kao najbolji trenutak, a što kao najgori?
– Definitivno pobjeda kad sam osvojila naslov IBF svjetske prvakinje. Borba je bila protiv Sabrine Giuliani u njezinom rodnom gradu pa su tako i organizatori išli na to da izgubim. Pobjeda na domaćem terenu isključivo je moguća nokautom, no ja sam zasluženo pobijedila na bodove, iako se činilo nemogućim. Ta je pobjeda Božje čudo.
Kao najgori i najteži trenutak izdvojila bih poraz za WBC svjetsku titulu prošle godine protiv Mikaele Lauren. Najteže mi je pao jer je to moj prvi poraz prekidom. Jednostavno, znala sam da neću pobijediti, ali ipak je postojala nada. Izgubila sam u trećoj rundi tehničkim nokautom. Tijekom cijelih priprema za meč osjećala sam se jako loše. Koliko god da sam trenirala, bila sam loša i već nakon minute nisam mogla disati. Opet sam se nadala da ću se do meča oporaviti, no čim sam krenula, vidjela sam da je sve isto kao i na treningu. To je bila kap koja je prelila čašu jer sam konstantno imala iste simptome. Odlučila sam da neću trenirati i punih pet mjeseci nisam.
Pokušala sam se još jednom vratiti, ali tada je već bilo ozbiljno i morala sam k liječniku. Napravila sam pretage koje su pokazale da imam veliki problem sa štitnjačom koji je tu već godinama. Odlučila sam se za operaciju i evo, prošlo je već osam mjeseci i ja se osjećam odlično. Odradila sam već dva povratnička meča, a treći je na rasporedu krajem ove godine ili pak početkom sljedeće. –
Jesi li imala ikakvih drugih ozljeda?
– Uvijek su ozljede prisutne, no to se sanira što je prije moguće i nastavlja se s treningom. Većih ozljeda nisam imala. –
– Da sam mogla, najradije bih se sakrila ispod stolice u svlačionici i čekala da ovo sve završi. –
Kako su tvoji bližnji reagirali na treniranje boksa?
– Moja obitelj i moji prijatelji podržavaju bavljenje boksom i zaista imam podršku od puno ljudi. Mojoj je obitelj ispočetka to teško padalo, no sada su se već navikli. –
Koja je tvoja motivacijska poruka, nešto čime ti sebe guraš naprijed, iz meča u meč?
– Što se tiče poruka motivacije, najbitnije je motivirati sebe svaki dan iznova i biti sretan s time što imaš i s time slijediti svoje snove. Ostvarit ćemo ih jedino ako dajemo sve od sebe i, bez obzira na ishod, bit ćemo zadovoljni jer smo uložili maksimalan trud i rad. –
